Američki bogovi - Neil Gaiman

Neil Gaiman ima posebno mjesto u mojem srcu, a Američki bogovi je vrhunski horor fantasy pisan u njegom klasičnom stilu. S obzirom da sam sve njegove knjige čitala na engleskom, ovo djelo mi daje realističniji utisak, činjenica koja nimalo ne umanjuje atmosferu kojom odiše. Kao što sam naslov odaje, u Americi ima puno bogova, s obzirom da je svaki njen doseljenik sa sobom donjeo svoja vjerovanja. Neki od njih su skoro pa zaboravljeni pa na taj način i oslabjeli, ali oni svi postoje i životare na američkom tlu. Shadow je bivši zatvorenik koji pri izlasku iz zatvora dobije zadatak da prati čudnovatog gospodna Wednesdaya na njegovom putovanju kroz Ameriku. Wednesday posjećuje svoje prijatelje, za koje se uspostavi da su drevni bogovi poput egipatskih Ozirisa i Anubisa, slavenskog Černoboga i mnogih drugih. Stare bogove i vjerovanja zamijenjuju novi bogovi i vjerovanja: nove tehnologije, novac, slava, te se čini da predstavljaju prijetnju starim bogovima. Novo i staro su u koliziji te se sprema sukob koji bi trebao riješiti i odlučiti tko je tu glavni. Ali stvari nisu onakve kakvima se čine... 

Gaimanov trip je putovanje kroz svjetsku mitologiju, put kroz povijest čovječanstva i vjerovanja koja su čovjeku olakšavala svakodnevni život kroz tisuće godina, od samog početka postojanja. Sama priča educira kako su se naši preci nosili sa životom u staro doba, i pruža pogled u neka od najstrašnijih i najnehumanijih djevola povijesti. Ova knjiga savršeno uspijeva u jednoj stvari - da se sledite čitajući o nama samima.

Il pettirosso, Nemesi, La ragazza senza volto - Jo Nesbo

Jo Nesbo se pojavljuje u izlogu svake knižare kraj koje prođem, a u knjižnici vidim da je non-stop rezerviran. Kako bi se dočepala njegovih uratka sam šegavo uzela knjige na talijanskom. I što reći? Pa, inspektor Harry hole je moj novi omiljeni književni inspektor! Ok, nakon Eberharda Mocka Mareka Krajewskog, on je apsolutni favorit! Harry Hole je lik koji tegli cijelu seriju na leđima, on je neprilagođen tip, emotivan, empatičan, ima problema s alkoholom, ali je iznimno sposoban i stručan. Naime, da nije toliko stručan odavno bi dobio otkaz radi čudnovatog pristupa svojim istragama. Harry Hole je antijunak, spašavajući ljude i svijet oko sebe on pokušava spasiti i sebe samoga, što djelomice i uspijeva, jer se u jednom trenu ostavlja svoje najveće mane - alkohola. Međutim u utrci sa vremenom i ubojicama koje lovi on žrtvuje sve svojoj dužnosti i strasti, na taj način gubeći voljene osobe koje jednostavno ne mogu da ga dijele sa njegovim poslom u tolikoj mjeri.

Il pettirosso, odnosno Crvendać, je prva knjiga koju sam pročitala, te je tema povijesne osvete, koja vuče korijene u Drugom svjetskom ratu, vrlo intrigantno obrađena. Sam naslov je nadimak jednog vojnika, poznatog po rezanju vratova neprijatelja. U toj priči, osim intrigantnih umorstava koje rješava Harry Hole, prezentiran je i jedan dio norveške prošlosti - onaj kvislinški, kolaboracionistički.

U knjizi Nemesi se Harry Hole bavi riješavanjem ubojstva koje se dogodilo za vrijeme pljačke banke, dok u La ragazza senza volto riješava ubojstvo pripadnika Vojske spasa. Zanimljivo je da se u La ragazza senza volto pojavljuje hrvatski plaćeni ubojica i Harry Hole putuje u Zagreb.
S obzirom da je Nesbo plodan autor te je izdao još niz knjiga te serije jedva čekam da ih se primim i s guštom pročitam. Ono što mi se sviđa kod skandinavskih autora, poput Nesba i Larssona je opis i prenošenje atmosfere njihovih zemalja, koje u principu nisu toliko poznate i uobičajene. Imam utisak da se većina krimića kao po nekom klišeju odvija stalno u Americi, tako da strahovito uživam u priči koja se odvija u najbogatijim i najrazvijenijim demokracijama svijeta.

Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju - Olga Tokarczuk

Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju je krimi roman vrlo čudne radnje i još čudnijeg završetka. U pograničnom dijelu Poljske, na visoravni zvanoj propuh iznenada počnu umirati mučitelji životinja iliti ljudi upleteni u neko nasilje nad životinjama. Na prvu ruku se čini da je zadovoljena pravda - životinje su se počeve osvećivati ljudima, no to i nije baš tako. Glavni lik, Janine, je dugogodišnja vegetarijanka i zaljubljenica u astrologiju, na duhovit način prikazuje zatucano poljsko društvo, toliko nalik našem hrvatskom. Večina je neosjetljiva , korumpirana, tvrde da su vjernici iako im one iskonske vjere i ljubavi jako fali. Životinje ih ne zanimaju, divlje im služe za razonodu (lov) i zaradu (uzgoj lisica radi krzna), a domaće ne poštuju (lovci ubijaju pse, ne skrbe o svojima). Nad djecom se vrši indoktrinacija od malih nogu, a sve što je iole ˝alternativnije˝ se sumnjičavo gleda. Nasuprot toj primitivnosti stoje i neki pojedinci proigresivnih vidika, sama Janine, njen bivši učenik, njen susjed i prijateljica iz grada. Oni će odigrati odlučujuću ulogu u potrazi za ubojicom, i riješiti misterij. Završetak me osobno rastužio, malo ostavio gorak okus u ustima, iako se taj osjećaj nazire kroz cijeli roman. Postoje i vrlo veseli djelovi, meni je smješna blizina Češke, koja predstavlja zemlju civiliziranosti i uređenosti, kao da tamo teku med i mlijeko. Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju je roman koji treba svakako pročitati, radi vlastite osvještenosti i ekspanzije vidika!

Kad vam roditelji prežive Holokaust - Bernice Eisenstein

Bernice Eisenstein je dijete preživjelih logoraša iz Auschwitza. Roditelji su nakon rata emigrirali u Kanadu, u Toronto, gjde je Bernice odrasla zajedno sa ostatkom svoje obitelji. Bernice je imala sretno djetinstvo i ugodan život, no sjena tragedije koja je zadesila njene roditelje i promijenila im život pratila ju je u stopu. Njihov teret ju je trajno obilježio, te ona cijeli svoj život pokušava shvatiti i uopznati svoje roditelje i samu sebe. Njeni roditelji ne spominju često prošlost i ne dijele svoja iskustva sa Bernice, ali imaju prijatelje, također preživjele, koji čine Grupu koja je njihov intimni kružok, spona sa prošlošću.

Kroz ovu autobiografsku priču se isprepliću životne priče roditelja i njihovih obitelji i prijatelja iz Poljske, koje je zadesila sudbina da budu zatvoreni prvo u geta a zatim u koncentracijske logore. Njihova osobna iskustva su prestrašna, a pretrpljeni gubitak je neizmjeran. Teško je pojmiti što su ti ljudi pretrpjeli, i koliko su bili snažni da prežive.

Bernice Eisenstein u ovoj knjizi slikovitom mješavinom slika, stripa i pripovjedanja opisuje svoju obitelj nad kojom je vječno nadvijena sjena Holokausta. Ovo su memoari, dnevnik potrage za sobom i pokušaja pronalaska roditelja čiji je dio ostao slomljen i zarobljen u prošlosti. 

Različita od bilo kojeg svjedočanstva o Holokaustu, ova knjiga čitatelju otima srce, i tjera ga da ponovo propita svoje osjećaje i svoju ljudskost.

The Dark Tower - Stephen King

O Stephenu Kingu je rečeno sve što se treba reći nebrojeno puta, i hvalospjevi njegovoj opasnoj mašti su potpuno suvišni. Ono što mene oduševljava je što nakon nebrojenih suludih knjiga on ima moć da čitatelja opet nanovo isprepada i odvede u zasebno carstvo ludila i terora. Serija The Drak Tower je po mojem skromnom mišljenju vrhunac Kingovog stvaralaštva, gdje je upregnuo sve svoje moći da stvori svijet koji je ˝otišao svojim putem˝. Horor, sci-fi, western, postapokalipsa i fantasy su žanrovi koji su izmiješani u ovom remek dijelu koje svojom složenosti ostavlja bez daha od prve do zadnje knjige. A i nakon toga. Kao što se već dalo naslutiti u nekim prijašnjim knjigama, kao što su Herčevi u Atlantidi, King pretpostavlja da postoji više paralelnih svjetova, te da neki ljudi imaju moć putovanja iz jednog u drugi. The Dark Tower predstavlja kulu koja se nalazi u centru svemira, koja stoji usred polja crvenih ruža, te će njeno uništenje izazvati uništenje svih svijetova. Revolveraš Roland (Gunslinger) kreće na pohod spasenja svijeta, odnosno svih svjetova. Radnja knjige vodi kroz New York iz kojeg dolaze ostala tri glavna lika, Eddie, Jake i Odetta, te kroz Rolandov svijet, koji je malo je reći otišao k vragu. U tom svijetu se miješaju artefakti moderne civilizacije, starog Divljeg Zapada i seoskih gazdinstava. Dijelovi su potpuno uništeni, te legije Crvenoga Kralja donose uništenje kud god prođu. King je u ovaj lonac strpao sve i svašta, te to obilno začinio dozom ludila: ZZ Top, naftne bušotine, ljudoždere, poludjele vlakove, medvejede s antenama u glavi... 

U hrvatskom je prijevodu izdan samo prvi dio, Revolveraš, pa bi se fanovi koje on opčini mogli prebaciti na čitanje serije na engleskom jeziku.

Nakon napisane sedmerologije, izašao je i nastavak koji je nazvan ˝prequel˝, odnosno nastavak koji prethodi radnji u originalnoj seriji, ili je njen integralni dio. U ovom slučaju je to The wind through the keyhole, zanimljiva vrsta intermezza serije.

The Dark Tower je u Marvelovom izdanju predstavljen i kao strip, te epizode prate originalnu radnju ili su zasebni djelovi koji su nadodani originalnoj seriji. Vrhunski crtež pridonosi vrijednosti stripa, međutim u meni on nije izazvao preveliko oduševljenje, te mi je cijelo vrijeme zvučao ˝falše˝ te sam nakon naručena četiri dijela s Amazona odustala. 

The Dark Tower je jedno od onih epskih putovanja koje čitatelja vuče da mu se vrati opet i opet, pogotovo ako je nakon kraja ostao bez teksta, što se u ovom slučaju, očekivano, događa.

Zanimljivo je da je King desetljećima pisao knjigu, te tvrdi da u niti jednom trenu nije znao kako će se priča završiti i da je to na neki način iznenadilo i njega. Čitatelji su bili i oduševljeni i ogorčeni, a niz njih ga je tokom godina molio da im otkrije završetak... 

Primite se The Dark Towera i strepite!

Za Džejn - Čarles Bukowski

Direktan, grub i beskompromisan - takav je Charles Bukowski. Lik koji se čitav život bavio pisanjem i pijenjem, i svoja iskustva pretočio u nezaboravnu poeziju i prozu. Za Džejn je zbirka poezije nazvana prema istoimenoj pjesmi, te je Džejn jedna od piščevih žena i životnih suputnica. One su često i gore nego on sam, povrijeđene i izgubljene, teške i neshvaćene.

Svaka njegova pjesma više ili manje bolno odjekuje nekim gubitkom ili nekom prazninom. Bukowski je vrsta pisca koja ne prikazuje život, a pogotovo svoj, na ružičast i ulijepšan način, već je njegov život pun luzera, među koje i on spada, i ne srami se toga. Nivo autodestrukcije i neorganiziranosti je teško pratiti i povjerovati, što katkad mami i osmjeh na lice.

Naravno, kao što svatko tko se primio Bukowskog zna, on nije literatura za svakoga, neki ljudi će ga s gnušanjem napustiti nakon nekoliko stranica. Za Džejn vrijedi pročitati čak i ako niste ljubitelj poezije, jer je ova zbirka nešto skroz vanserijski. Ljubitelji starog pokvarenjaka - navalite!

Dvanaestorica - Justin Cronin

Dvanaestorica je drugi nastavak iz Croninove trilogije čiji je prvi dio Prijelaz. Maestralan poput Prijelaza, u Dvanaestorici se saga nove Amerike nastavlja. Junaci izbjegli iz naselja zvanog Prva Kolinija, u Kaliforniji, sada već duže vremena žive u Teksasu u naselju od dvadesetak tisuća ljudi. Unatoč sigurnosti koju nudi sustav koji fantomski podsjeća na stari SAD (ustrojena vojska, predsjednica, naftna industrija...), prijetnja napada virala ne nestaje, i borba se nastavlja. 

Tko su Dvanaestorica, i zašto su tolko zastrašujući? Dvanaestorica su zapravo početni subjekti, zatvorenici na kojima se testirao prvotni vampirski virus, čijim je bijegom započela kataklizma. Svatko od Dvanaestorice nosi različit oblik virusa, te ljudi koje zaraze postaju njihovi virali, njihovi Mnogi. U Dvanaestorici se saga nastavlja u nepredvidljivom smjeru: opustošena Amerika krije golemo naselje u Iowi, u kojemu vlada diktator koji je sklopio neku vrstu pakta sa viralima. Tu se raspliću sudbine likova koji su nestali u prvoj knjizi, i likova koji su direktno ili indirektno vezani sa događajima iz prve knjige.

Zanimljivo je čitati o onome što ostaje od Amerike: ljudi još uvijek iskorištavaju naftne bušotine, međutim većina njih ispumpava svoj sadržaj u Meksički zaljev koji je nepovratno zagađen što podsjeća na havariju Deep Horizona; enormna količina napuštenih brodova je nasukana na obalu, ali se nezna što je sa minama koje je NATO položio uz obalu kontinenta kao mjeru zaštite od bjega njegovih stanovnika, niti da li su te mine uopće bile položene.

Dvanaestorica će zadovoljiti količinom akcije i smjerom u koji ide radnja, te stoji uz bok Prijelazu koji je vrlo visoko postavio letvicu. Treći nastavak trilogije, koji bi trebao biti i završni, Cronin upravo piše, a ja ga jaaako jaaako nestrpljivo očekujem!

Neverwhere - Neil Gaiman

Majstor horor fantasyja Neil Gaiman ne može nikada razočarati, što njegovi fanovi jako dobro znaju! 

U priči Neverwhere, postoje dva Londona - London Above i London Below, dva potpuno različita svijeta koja se miješaju ali onaj gornji ne zna za postojanje donjeg. A donji svijet obitava u pukotinama gornjeg svijeta, i satkan je od svega zanimljivoga što dobar horor mora sadržavati: zvijeri, anđeli, opati, bića koja isisavaju život, ona koja ugodno žive u kanalizaciji te ona sa magičnim moćima koja im pomažu u svakodnevnom životu. Avantura počinje kad običan mladižć Richard naleti na Door, onu koja ima moć da otvori bilo koja vrata bilo kad i bilo gdje. 

Gaimanova mašta nema granica, što je dokazao tisuću puta, i taman kad čitatelj pomisli da je sve već vidio, on vadi asa iz rukava, i čitatelj ostaje potpuno zabezeknut onime što je saznao. Jeziva viktorijanska atmosfera odiše elementima steampunka, zna čak djelovati sherlockovski, dok putovanje kroz podzemlje, odnosno  tunele metra malo podsjeća na Artemovo putovanje kroz moskovski metro u Metro 2033. Za razliku od Kinga, Neil Gaiman postiže uvijek efekt horora kroz sanjivu, romantičnu, čak melankoničnu prizmu, te njegovi uratci djeluju baršunasto oštri i opasni.

Gaiman je jedan od pisaca kojeg uvijek vrijedi pročitati, neovisno o čemu i u kom obliku on pisao, jer vas nikada, ali baš nikada neće ostaviti na cjedilu!

Crveni alarm - Tomaž Lavrič

Sa radom Tomaža Lavriča sam se susrela prvi put u Q stripu, gdje je redovito izdavana njegova Diareja. Onda sam naletjela na Crveni alarm, koji me totalno oduševio. Priča o panku koji se rađa i živi u posljednjem deceniju života Jugosalvije, i zatim o snalaženju aktera u postkomunističkom društvu je poznata priča, priča nekoga od nas. 

Ljubljana, kao najprogresivniji glavni grad u bivšoj državi, postaje koljevka za rađanje alternativne scene, i tu nastaju prve pank grupe i ekipe. Mladenački bunt, savršeno ukalupljen u nešto do tad nikad viđeno, odlično se kanalizira kroz pank i njegovu supkulturu. Ono što je potpuno suludo je ta anarho-komunistička kombinacija, nešto što nije postojalo nigdje na svijetu! No, vremena se mijenjaju, ljudi odrastaju i neki počinju loviti neke druge vrijednosti u životu.

Crveni alarm je poluautobiografska priča, priča gradskog klinca koji se nosi kako umije i zna sa mladenačkim problemima, ljubavi, novačenjem u JNA. Mladić odrasta, te se opet snalazi najbolje što može sa onime što mu je život donio. Zanimljivo je kuda je koga od likova život odnio - bivši pankeri su postali lovaši, narkomani, nacionalisti, ili još uvijek ostali ono što su bili - iskreni panksi!

Rdeči alarm je strip koji se čita s guštom, pogotovo ako ste ikad iskusili nešto što je u njemu ispričano! 

Moskvo, ne volim te - Sergej Minaev

Kažu da prema službenim statistikama u Moskvi živi 11 milijona stanovnika, ali i još toliko onih neprijavljenih, što od Moskve čini  šaroliku košnicu čija je paleta socijalnih razlika naprosto nevjerojatna. Rusija se raspadom Sovjetskog saveza lansirala brzinom svjetlosti u kapitalizam, te se u manje od 20 godina rusko društvo raslojilo i izmjenilo u temelju.

Kad bi netko pisao odu gradu kojeg ne voli, ili voli s nekom gorčinom, to bi bila knjiga Moskvo, ne volim te. Galerija likova koja tu defilira je toliko čudna da nije uopće pretjerano nazvati ju apsurdnom. Likovi su potpuno različiti, ali imaju nekoliko zajedničkih karakteristika: svi su poprilično antipatični, svatko od njih ima svoje životne promašaje, te svatko sanja snove koje može obistiniti milijon dolara. Što bi čovjek napravio da ima milijon dolara? Prva ideja je - pobjeći! Pobjeći iz Moskve, grada koji jede ljude, koji razara snove i u kojem uspjevaju samo bezobzirni.

Čitatelj se ovdje zapita da li u Moskvi ima običnog, recimo normalnog puka. Također, unatoč potpunoj surovosti likova, akteri izgledaju neobično poznato. Korumpirani državni dužnosnici, potplaćeni policajci, poduzetnici, polusvijet...svi od reda likovi koji niču kao gljive u zemljama u tranziciji. Tu nema nade, nemaizlaza iz bezizlazne situacije, nema ružičastih naočala ili hepienda. Moskvo, ne volim te kao spomenik devedesetih i dvijetisućitih, u Rusiji ali i worldwide...

Sarin ključ - Tatiana de Rosnay

U Parizu 1942. godine živi djevojčica, s roditeljima i malim bratom. Ratne su godine, i u Francuskoj je na vlasti Vichyjeva vlada, kolaboracionistička tvorevina koja pod okriljem očuvanja suverenosti Francuske izvršava sve naloge koje poželi nacistička Njemačka. Počinje progon i privođenje Židova, i njihovo deportiranje u logore smrti, koje vrši francuska policija.

U ljeto 1942. velika akcija francuske policije, kodno zvana ˝Operacija proljetni vihor˝, dovodi do uhićenja i deportacije 13,152 pariških Židova, od čega 4,115 djece. Te ljude su vlasti okupile na stadionu Veld´Hiv te nakon nekoliko dana deportirali u logore.

Djevojčica Sara, prije uhićenja, sakriva malog brata Michela u ormar,  i tu kreće njenja bolna priča. U Sarinom ključu se isprepliću tragedija iz 1942. i sadašnji događaji, koji vode ka otkrivanju te skoro pa zaboravljene bolne drame. 

Teško je čitati o događajima koji su se zbili za vrijeme Drugog svjetskog rata, jer mogu biti samo bolni i teški. Priče poput ove su potresne, te su strašan podsjetnik koji kao da vrišti da se povijest i bezumlje poput nacističkog nasilja ne smiju ponoviti. Žalosno je što se povijest svugdije u svijetu olako interpretira i zaboravlja, ili čak banalizira. 1995. godine se francuski predsjednik Jacques Chirac ispričao žrtvama i ustvrdio da se zemlja mora suočiti sa svojim greškama i zločinima.

Knjige poput Sarinog ključa ostavljaju gorak okus, i natjeraju čitatelja da danima misli o onome što je pročitao i propitkuje dobrotu i zlobu ljudskog roda. Nakon događaja opisanih u Sarinom ključu se zapitate kako dalje, da li išta ima smisla i da li imamo pravo na sreću ako smo svi skupa u stanju postati zvijeri kao tada, i još tisuću i više drugih puta. Osobno, što sam starija, to mi teže padaju ovakve knjige. Recimo, mislim da nebi bila u stanju opet čitati Erich Maria Remarquea ili nekog pisca koji se bavi tom tematikom. Iako čvrsto mislim da, kad bi svaka osoba na svijetu u svojim ranim godinama prožvakala takvu literaturu, svijet bi zasigurno bio bolje mjesto.