Perzepolis - Marjane Satrapi

Perzepolis je autobiografski strip Marjane Satrapi, iranke koja je kao dijete doživila Iransku revoluciju i dolazak ajatolaha Homeinija na vlast, te dva puta otišla iz Irana u Europu, drugi put zauvijek. U jeku političkih previranja za vrijeme smjene šaha, Iranske revolucije i Iračko-Iranskog rata Marjane je djevojčica na pragu tinejdžerstva, čije je odrastanje obilježeno promjenama i nasiljem u njenoj zemlji. Iran se 1979. iz modernog prozapadnjačkog društva naglo i neočekivano mijenja u protuzapadnu radikalnu teokraciju, što živote običnih građana mijenja iz temelja. Od konstantnog maltretiranja sa strane Čuvara revolucije koji vode računa o moralu stanovništva, što se odnosi prvenstveno na vanjski izgled ljudi (žene se nesmiju šminkati, nositi nakit, traperice, veo mora biti dovoljno dug i pravilno nošen), zabranu bilo kakve vrste zabave (česte su racije po stanovima gdje se sumnja da je u tijeku neka zabava), pa do likvidacija političkih neistomišljenika, iranski režim uvodi zemlju i Marjane u stanje klaustrofobije i paranoje, te Marjanini roditelji odlučuju da ona ode iz zemlje na daljnje školovanje.

Perzepolis je iznimno emotivan i dirljiv strip, prozor u svijet djevojčice koja odrasta u mladu ženu dok se svijet oko nje ubrzano mijenja na gore. Osim uvida u iransko društvo, do 1979. potpuno moderno, toliko da ga se u velikoj mjeri može poistovjetiti sa našim, Perzepolis daje naslutiti što znači biti stranac u dalekoj zemlji. Osobni gubitak Marjane i njene obitelji je golem: režim je uhitio i smaknuo njenog strica Anuša pod izlikom da je ruski špijun, dok je tokom jednog iračkog bombardiranja stradala obitelj njene prijaeljice iz ulice. Crno-bijeli crtež koji izražajno pridonosi ozbiljnosti momenta izvrsno predočuje Marjanin život i njene emocije, te vrunski portretiha likove i događaje koje proživljavaju. 

Perzepolis će čitatelja naučiti mnogo o dalekoj zemlji o kojoj malo zna ali sigurno gaji neke predrasude, te će ga prenjeti u doba odrastanja i shvaćanja surovosti svijeta u kojem živimo. Čista je sreća što je Marjane Satrapi toliko nadarena da je svoj život uspjela pretočiti u vrhusnki strip Perzepolis. Apsolutno preporučujem svim fanovima dobrog stripa, pustute koju suzu uz Marjaninu poduku recentne povijesti jedne nama tako bliske a tako daleke zemlje.

Zoo - James Patterson& Michael Ledwidge

Zoo je još jedna u nizu apokaliptičnih vizija o sudbini koju si je čovjek sam priredio. Kao pravo osvježenje, ovdje do kraja svijeta neće dovesti ni zombiji, ni vampiri, ni roboti, nego obične životinje, točnije sisavci. Kao što to biva, pravi uzrok leži u ljudskom faktoru, a ovog su puta to industrijski i tehnološki napredak, koji su promijenili kemiju planete što je vanredno utijecalo na sisavce, koji su, blago rečeno, potpuno podivljali i počeli se agresivno ponašati. Sve se to naravno nije dogodilo preko noći, već je situacija pomalo eskalirala, od izoliranih incidenata diljem globusa do potpunog, organiziranog napada. Čovječanstvo je otkrilo u čemu je trik i čak uspjelo zaustaviti apokalipsu na tren, međutim ljudski komoditet i lijenost su presudili, i ne mogavši se držati strogih pravila koja su sami sebi nametnuli, ljudi su potaknuli nastavak apokalipse koju više ništa nije moglo zaustaviti. Trik u cijeloj priči, kao i u Svjetskom ratu Z, je da se čovječanstvo (bar ono povlašteno) povuklo u sjeverne predjele gdje sisavaca ima manje pa su napadi rijeđi. Što cijeloj priči ostavlja prostora za neki novi manevar, te bi se priča mogla nastaviti u nekom revanšu ljudske vrste, ukoliko se za to autor ikad odluči. Iako je svršetak knjige pomalo zbrzan, konstrukcija cijele priče drži od početka do kraja, te je objašnjenje životinjskog ludila sasvim uvjerljivo.

Zoo je definitivno jedna od onih knjiga koje se frenetično čitaju, i koje daju naslutiti da će se dogoditi nešto vrlo vrlo loše. Must read za sve gutače SF/apokalipse!

Jugoton gori! - Marko Pogačar

Jugoton gori! Marka Pogačara sam uzela s mišlju da će taj glazbeni dnevnik biti bar djelimice i moj dnevnik. I tu nisam pogriješila jer je Pogačar u priču uvrstio podosta autora i pjesama koje su i meni nekad u životu nešto značile ili znače. Tako se tu mogu naći KUD Idijoti, Gori Ussi Winnetou, Fakofbolan, Azra, Hali Gali Halid, Zabranjeno Pušenje...

Prvi dojam je da je dnevnik u biti zahvala na tim dobrim stvarima, ono hvala što postojite (ili ste postojali) i tako dobro prašili!

Pretpostavljam da je većini ljudi svako doba života obilježeno nekom pjesmom, bendom ili vrstom mjuze koja im je tada nešto značila. Poput mirisa, muzika budi sjećanja i lako može slušatelja teleportirati u neko drugo gdje i kada.

Pogačar vrlo uspješno opisuje atmosferu mjesta i vremena koji su povezani sa pojedinom pjesmom, usput britko i sažeto dokumentirajući autore i sredinu nastajanja: tako možemo ponešto saznati o recentnijoj povijesti bivše i sadašnje države kao i socijalno stanje reflektirano kroz glazbeni medij.

Jugoton gori! je super štivo za štovatelje ex-Yu i trenutnog cro rokenrola, koje će svekoga sa nekom pričom dirnuti u žicu, ili natjerati da upali kompjuter i pusti si stvar o kojoj je tog trena čitao.

Rekvijem za Istok - Andrei Makine

 

Rekvijem za Istok je poput Grosmanove Sve teče svjedočanstvo nasilne ruske povijesti XX. vijeka.

Sudbine tri naraštaja muškaraca se isprepliću u priči: djed Nikolaj je preživio Revoluciju, kolektivizaciju i uvođenje kolhoza; otac Pavel je služio u Crvenoj Armiji za vrijeme Drugog svjetskog rata, te je izbjegao Staljinove čistke; neimenovani sin, treća generacija, je vojni liječnik koji prati sukobe diljem globusa za vrijeme Hladnog rata tajno zastupajući sovjetske, a nakon pada SSSR-a ruske interese.

Nasilje i ludilo koje je doživila ruska zemlja je neopisivo. Nitko nije bio pošteđen, stradali su djeca, žene, starci. Stradali su ljudi iz svih slojeva društva, stradali su na najgroznije načine. Učinjeno zlo je bezvremensko, označilo je generacije i oblikovalo im sudbinu.

Tragično stoljeće i tragična zemlja su detaljno srcedrapajući opisani, brutalnost nije izbjegnuta već je izravan suputnik događaja te je na žalost ne manjka. Međutim, uza sve nemile događaje opisane su i ljubavi sve tri muškarca, što daje notu blagosti surovim pričama. Rekvijem za Istok je svojevrstan spomenik ljudima koji su preživjeli i sačuvali sebe i svoju ljudskost tokom tih nemilih vremena.

 

Poslužiti hladno - Joe Abercrombie

Joe Abercrombie, autor trilogije Prvi zakon (Krivnja oštrice, Nakon njihova vješanja, Posljednji argument kraljeva), počastio nas je svojevrsnim nastavkom koji uvodi nove likove u već znanu fantasy priču o ratovima među narodima Styrije, Unije, Sjevera... Odlika njegove trilogije, kao i nastavka, je surovost kojom je priča ispričana, te odsutnost junaka i pozitivnih likova: ovdje su svi negativci, u većoj ili manjoj mjeri. Priča bez predaha prati sudbinu Monze Murcatto, nekoć plaćenice vrhunskih ratnih vještina, a sada odmetnice uništena tijela, dok traži osvetu uzduž i popreko zaračenih zemalja. Kako bi postigla što želi ne preže ni od čega, te unajmljuje najgadnije i najčudnije odmetnike koje se može zamisliti: vrhunskog suptilnog trovača, krvavog ratnika Sjevera, psihopatskog robijaša... Galerija likova koji se susreću je iznimno šarolika, što jamči dobru akciju i niz nevjerojatnih prevrata. U Poslužiti  hladno se malo pomalo nadograđuju prijašnja saznanja o stvarnim vladarima svijeta, Gurkhulaca koji se služe magijom i Unijaca koje financira moćna bankarska kuća. No ipak puno toga ostaje otvoreno, te se obećaje razriješiti u još dvije knjige, The Heroes i Red Country, čiji se prijevod na hrvatski jezik još čeka... Poslužiti hladno je zabavna fantasy poslastica, čiji bi zezantski ton mogao zasmetati ljubiteljima klasičnog fantasyja, ali će čitatelje svakako fino ponijeti. Definitivno ju treba pročitati nakon trilogije Prvog zakona kako se ne bi propustile informacije bitne za daljnji razvoj događaja.

 

Broj dvjesto - Dylan Dog

Dylan Dog je moja dugogodišnja ljubav, strip mladosti kojem se periodički vraćam sa dozom sjete i nostalgije. Romantični Dylan, istraživač nočnih mora, je zasigurno jedan od fikcijskih ljubimaca ženske publike, kao i romantičara zaljubljenih u horor i fantasy. Kultni strip obiluje legendarnim detaljima, poput Dylanovog usklika "Judo plesaču!", upotrebe petog i pol čula, njegovog zakletog anti-alkoholizma, i vječnog prisutstva osebujnog Groucha koji je nepresušan izvor suludih viceva.

Broj dvjesto je jubilarno izdanje, uz Dok vas smrt ne rastavi jedini DYD u boji, koji se ne bavi nadnaravnim demonima već demonima koji su formirali Dylana, njegovo zanimanje i život onakvima kakve ih poznajemo.
Broj dvjesto u talijanskom izdanju (Il numero duecento) je jedan od prvih DYD s kojima sam se susrela, te sam obrnutim redom gradila moja saznanja o njemu. Broj dvjesto je tužan broj: tu se rasčlanjuje tragična obiteljska priča inspektora Blocha, koji je izgubio sina ovisnika. Sina, koji je očajnički želio očevu ljubav, koju je po njegovom mišljenju potpuno preuzeo Dylan. Saznajemo i otkud Dylanu

Groucho, te kako je počeo i prestao da pije,otkud mu famozna opravica koja se sastoji od crnog sakoa, crvene košulje i jeans pantalona, od kud mu legendarna maketa galije koju nikako da završi graditi, otkud mu bijela VW Buba... Uglavnom, gotovo sve zanimljivo o Dylanu tu biva objašnjeno!

Broj dvjesto je jedan od onih emotivnih brojeva, koji egzistira na enormnom gubitku i ljubavi, i definitivno je jedan od brojeva koji se ne zaboravljaju. Tu bih mogla ubrojati još neke epizode, kao što su Dugački pozdrav, Dok vas smrt ne rastavi... Naravno, ima čitav niz neponovljivih epizoda, koje bi mogla pročitati sto puta a da mi ne dosade, poput Skener, Mala smrt, Nojev let, Alfa i omega, Igra sa smrću, Konjanici vremena, Ponor, Granica, Tri puta nula i još mnoge druge...
DYD je strip idealan za sanjare svih uzrasta, koje se može shvatiti neobavezno ali i jako ozbiljno. Odlična je stvar što i dalje izlazi, pa se zagriženi fanovi mogu radovati redovnom osvježenju, dok se oportunisti imaju prilike kad god žele prepustiti čudnovatim zgodama našeg zgodnog detektiva noćnih mora :)

 

Sve teče - Vasilij Grosman

 

Sve teče Vasilija Grosmana je potresno svjedočanstvo života u SSSR-u nakon revolucije, tokom Staljinove diktature. Pisan 1963. godine, roman je u Sovjetskom savezu objavljen tek 1989.

Prati se povratak robijaša iz sibirskih gulaga, koji se vraća u rodni grad nakon što je većinu života proveo robijajući. U priči se alterniraju doživljaji robijaša sa doživljajima običnih stanovnika SSSR-a koji su imali nesreću da ih pomete totalitarističko ludilo te uništi njihove živote kao i živote njihovih bližnijih. Na taj način su prepričane najcrnije stranice Sovjetske povijesti XX. stoljeća: Holodomor, namjerno izazvana glad u Ukrajni koja je dovela do smrti milijuna ljudi tridesetih godina; sveprisutno potkazivanje za vrijeme Velike čistke koje je uništilo živote nebrojenih nevinih sovjetskih građana.

Ton pripovjedanja je mučan i dosiže svoju konačnost saznanjem koliku je bol izazvala politika koju se Staljinovo carstvo provodilo.

Sve teče je jedna od knjiga koje imaju trenutačan efekt na čitatelja, ostavljaju vas bez teksta i sa gorkim okusom u ustima. Jer ni fikcija koja obiluje sa najcrnijom stravom ne može doseći stravu koju je čovjek nanjeo svojem bližnjem, u ime domovine, države i vođe. Sve teče je obavezna literatura za svakoga zainteresiranog za XX. stoljeće.

Vasilij Grossman novinar i esejist koji je kao ratni reporter pratio Crvenu Armiju tokom Drugog svjetskog rata i svjedočio nekim od najstrašnijih prizora poput bitki za Moskvu, Staljingrad i Kursk i oslobođenja koncentracijskog logora Treblinka. Nakon rata njegovi radovi nisu bili publicirani jer su ocijenjeni kao antisovjetski, iako nije pao u nemilost vlasti.