Priče Tadeusza Borowskog su strašne, jer su prepričane iz perspektive nekoga kojemu su događaji kojima svjedoči nešto svakodnevno, skoro pa normalno. To je pojava koja je obilježila i roman Imre Kretesza, Čovjek bez sudbine. Autori se bore da bi ostali normalni tako što se prilagođavaju situaciji koja je potpuno abnormalna i van pameti, gdje su ekstremna patnja i nasilje rutina, a smrt skoro pa usputna pojava. Ono što je na mene ostavilo poseban dojam su naslov knjige i naslovi priče: naime, ˝This way ladies and gentlemen˝ je povik koji koristi jedan njemački oficir koji upućuje kolonu ljudi prema plinskim komorama, a da oni nisu svjesni onoga što ih čeka; Auschwitz, our home, je priča u obliku pisma koju Borowski piše svojoj dragoj, koja je također zatočena u ženskom kampu (te je poput njega uspjela preživjeti logor); The death of Schillinger opisuje kratku i neuspješnu pobunu ljudi upućenih u plinske komore. Nekoliko se puta spominje i mogućnost slobode, što će biti nakon Auschwitza, ako se to ikada dogodi, ali su te nade tako male i zatomljene. U svijetu pepela i smrti život ide svojim nenormalnim tokom, što Borowski bez puno moraliziranja bilježi. Također, odluke koje pojedinac donosi kako bi preživio su često na tuđu štetu, što na žrtvu također stavlja teret zločina i odgovornosti.
This Way for the Gas, Ladies and Gentelmen je spomenik ljudskoj okrutnosti i nečovječnosti, knjiga koju bi svatko trebao pročitati, kako se nebi nikad zaboravilo na što smo spremni, i kako se to nebi ponovilo...
This Way for the Gas, Ladies and Gentelmen je spomenik ljudskoj okrutnosti i nečovječnosti, knjiga koju bi svatko trebao pročitati, kako se nebi nikad zaboravilo na što smo spremni, i kako se to nebi ponovilo...
Borowski je 1951., nakon uspostavljanja komunističke diktature u njegovoj zemlji, sa nepunih trideset godina izvršio samoubojstvo i ugušio se plinom, nekoliko dana nakon rođenja svoje prve i jedine kćeri.
Nema komentara:
Objavi komentar