Smjena - Hugh Howey

Uh, jako sam željno iščekivala drugi nastavak Howeyevog Silosa, te odvalila od sreće kad sam ga vidjela na zadnjem sajmu knjiga jer mi je bilo jasno da ću ga skoro upecati u knjižnici. Zna mi se desiti da iz knjižnice izađem  uvjerena da sam ulovila teži win, i onda se razočaram i malo padnem u bed. Eto, to mi se desilo sa dugoočekivanom Smjenom - nisam baš zadovoljna... I to mi je teško reći jer me Silos baš oduševio, pa sam očekivala isto i od nastavaka. Smjena je nastavak koji radnjom prethodi Silosu, te se tu dobivaju odgovori na najvažnija pitanja: što se u stvari desilo, i kako je čovječanstvo završilo u silosima? Ono što se dalo naslutiti u Silosu dobiva bolje objašnjenje: čovječanstvo, odnosno vladajuće elite, sagradile su 50 golemih podzemnih bunkera - silosa, u koja su sklonili odabrani dio populacije. Ostatak svijeta bio je uništen i učinjen potpuno negostoljubivim za stotine godina, kako bi se uništile neprijateljske nanomašine koje su bila prvobitna prijetnja zapadnom svijetu sa strane fanatičnih terorista. U doba prije apokalipse, prijetnja nanomašinama je bila sve veća, te nije postojalo načina obrane, jer je njihova tehnologija toliko sofisticirana da ju nije bilo moguće pobijediti, a kamoli spriječiti u napadu. I tako je u ime spasa svijet razoren, što je gorka istina koju znaju samo odabrani satnovnici silosa.

E sad - I don't like it - šta da radim! Obrazloženje nanomašinama me i nije baš uvjerilo, a možda je problem u tome što se tu velik dio stvari vrti oko svijeta prije apokalipse. U biti mi je drago da se riješio dio enigme jer me živo zanima što će se zbiti sa preostalim silosima, što znači da se moram strpiti do trećeg nastavka, kao i kod Prijelaza Justina Cronina. Što znači da već sada počinjem čekati, čekati i odbrojavati...

Herčevi u Atlantidi - Stephen King

Nisam dugo, i to baš o njemu, pa ću danas opisati jedno od meni najdražih Kingovih djela. Herčevi u Atlantidi nisu klasičan Kingov horor, već omnibus koji čine horor i roman odrastanja, ratna i povijesna priča. Herčevi u Atlantidi je knjiga o generaciji američkih baby boomera, koji su se nadali velikim stvarima a osjetili i doprinjeli razočaranju i izdaji svojih ideala.

Prvi dio, Prizemnici u žutim kaputima, je u biti veći dio knjige, u kojem se prati odrastanje dječaka Bobbyja koji se sprijatelji sa novodoseljenim starijim susjedom Tedom Brautiganom, za kojeg se ispostavi da se skriva od nekoga. E sad, tu dolazi do izražaja povezanost Kingovih dijela - naime Ted biježi od zlih slugu Crvenoga Kralja iz The Dark Tower, što mi nije bilo do kraja jasno dok nisam pročitala tu zbirku, iako se kuži da je Ted u gadnoj stisci i opasnosti. U međuvremenu se Bobby sprijateljuje sa djevojčicom Carol i dječakom Sully Johnom i dolazi u sukob sa nasilnim Willyjem.

Sljedeće tri kraće priče su priče o Vijetnamskom ratu, koji je duboko obilježio Ameriku 60-ih i 70-ih. Te priče prate život likova iz Bobbyjevog djetinstva: Herčevi u Atlantidi - studiranje dok traje Vijetnamski rat, kad studiranje doslovno znači život ili smrt, jer pad godine i napuštanje studija znače novačenje u vojsku i odlazak u rat... Slijepi Willy prati Willyjevu pokoru radi događaja iz djetinstva; Zašto smo u Vijetnamu je priča o sudbini Sully-Johna koji je vijetnamski veteran; Padaju nebeske noćne sjene je zadnji dio u kojem se opet susreću Bobby i Carol...

Obožavam Kinga, obožavam način na koji on unosi život u svoje likove, koliko ih čarobno opisuje, toliko dobro da mogu osjetiti miris asfalta kad opisuje ljetnu žegu, dječje razočaranje naneseno nepravdom, strah i bol... Kingove lekcije o američkoj povijesti su nenadmašne, osjećaj poraza koji je jedna generacija sama sebi zadala je dočaran izravno i bez opravdanja jednom rečenicom: we blew it... Iz Kingova pera je izašla oda jednoj generaciji, njenim idealima i snovima, te gubitka i neispunjenja istih...

Noć - Elie Wiesel

Elie Wiesel je rođen u gradu Szighetu u rumunjskim Karpatima, te je od djetinstva bio posvećen proučavanju Tore. Njegovi roditelji su usadili snažan humanizam i žeđ za znanjem u njega te snažnu vjeru i požrtvovanost.

Elie Wiesel je imao samo petnaest godina kad je deportiran, zajedno sa cijelom familijom, u koncentracijski logor Auschwitz. Godinu koju je proveo u logoru, radeći kao rob na gradnji industrijskog kompleksa Buna (u kjem je radio i Primo Levi), proveo je čitavo vrijeme vodeći računa o svom ocu, ne ispuštajući ga iz vida. Pred nadiranje Crvene armije sa istoka (koja Auschwitz oslobađa devet dana nakon prisilne evakuacije), SS-ovci tjeraju sve logoraše na prisilni marš na zapad, prema unutrašnjosti Njemačke. Logoraši su prisiljeni marširati, a zatim su prevezeni vlakom u otvorenim vagonima po snijegu i ledu do Buchenwalda. Nebrojene desetine tisuća ljudi umire putem... 

Nakon godine pune patnje i muka, Elijev otac umire pretučen, izgladnio, iscrpljen i bolestan od robovskog rada, par tjedana prije oslobođenja od američke vojske... Tada Elie gubi i ono malo smisla i volje što ga je držalo na životu...

Noć predstavlja strašan prijelaz u životu Elija Wiesela: od posvećenika do potpunog gubitka vjere u boga i ljude, proživljavanja potpunog gubitka onoga što čovjeka čini čovjekom. Noć je pisana nakon rata na jidišu, te je prvobitni manuskript imao 900 stranica, koje su naknadno svedene na sadašnji oblik. Wiesel je kao i mnogi preživjeli na početku odbijao pričati o Holokaustu, ali je na nagovor svog izdavača i prijatelja Francoisa  Mauriaca odlučio svjedočiti.

Sama Noć je užasavajuća od početka do kraja, međutim, mee je posebno bez teksta ostavio svršetak, kad se Wiesel nakon više od godine dana pogleda u ogledalo...

Elie Wiesel je dobitnik Nobelove nagrade za mir 1986. godine. Za Noć  kaže: "Htjeo sam pokazati kraj, potpuni kraj svega. Sve je došlo svome kraju - čovjek, povijest, književnost, religija, Bog. Ništa nije preostalo. A opet, sve počinje sa noći ."

John Constantine Hellblazer

Dugo nisam o stripovima, a ponosni sam vlasnik srednje velike kolekcije svega i svačega, pa bi nastavila opisivati remek djela koja čine my precious... John Constantine aka Hellblazer je jedna od mojih studentskih ljubavi, s kojom me upoznao mlađi brat. Nije to bila ljubav na prvi pogled, i nije mi bilo jasno u čemu je trik, ali me malo po malo Hellblazer navukao. NAVUKAO. Priča o oronulom alkoholičaru srednjih godina koji je zeznuo skoro sve (i svih) ne zvuči famozno, međutim kad se zna da je John lik koji se bavi svakom mogućom natprirodnom pojavom, da mu u krvi kola krv demona koju je dobio jednom (ne)zgodom, da opetovano spašava svijet od uništenja, da je kompa sa svakakvim sumnjivim likovima natprirodnog karaktera...Kakav džek!! Ofucani detektiv okultnog je totalni kick-ass, kolikogod se na prvi pogled činio nikakvim i bezveznim.

Constantine nije romantik u kojeg se žene zaljubljuju poput Dylana Doga ili Corta Maltesea, on je zeznuti bjednik dobre spike, uberkul lik u sivom mantilu koji zna svaki trik nužan za zemaljsko spasenje...

Constantine je veličanstven spoj horora, okultnog, povijesti, politike, religije i svakodnevnice, što izdaleka može podsjetiti na Dylana Doga, iako mu nije nimalo sličan i nema apsolutne veze s njim.

Serijal izlazi još od 1988. godine, te danas broji više od 300 epizoda, tako da zabava traje i traje. Autori su mnogi i vrhunski, tu bi spomenula poznatije kao što je Garth Ennis (genijalni Preacher), Jamie Delano (postapokaliptični Crossed) i neopisivi Neil Gaiman.

Epizode Hellblazera su aktualna kritika društva te vjerno reflektiraju period u kojem su pisane, tako da se susreću razne političke i socijalne teme, od Tačerizma osamdesetih do skorije borbe protiv terorizma.

Hellblazer je stekao konstantnu popularnost kroz desetljeća, te je uspio odmaknuti britanski horor od klasične viktorijanske zamagljene priče, i uvesti britanski lik među klasično američke ličnosti i junake.

Posjedujem desetak booka te sam ih unatrag desetak godina uzimala u Algoritmu u Zagrebu. One koje nemam namjeravam naručiti preko svetog Amazona. Constantine je složen strip, te čitatelju treba malo da uhvati o čemu je riječ, ali ljubiteljima žanra garantira maksimalnu napetost i zabavu. Ja svoje brojeve čitam, i čitam, i ponovo čitam... 

Normalno, imam svoje favorit epizode, i tu mogu drito navesti Black flowers, kad se otvore vrata carstva mrtvih, te Damnations flame, u kojoj Constantine putuje halucinantnom varijantom Amerike pješice s JFK-om, koji se cijelo vrijeme drži za propucanu glavu (uh, fascinira me Camelot i u ovoj dark verziji :)

 Constantine je postao lik pop kulture, ali imam loše iskustvo sa tim varijantama: naime, film sa Keanu Reevesom sam pogledala prvih 5 minuta i zatim ekspresno odustala i otišla po dozu stripa...

Enivej - Hellblazer rules skroz na skroz! Došao mi je gušt, idem ga čitati opet :)

Sofijin izbor - William Styron

Sofijin izbor je knjiga koja me muči i od koje mi je mučno i koja je genijalno emotivna i iznimno teška. 

1948. godine američki maldić Stingo dolazi s Juga u New York i upoznaje jedinstven ljubavni par, genijalnog Nathana i prelijepu Sofiju, te malo po malo saznaje i shvaća razloge njihova ekscentričnog ponašanja i čudnovatog života. Nathan se predstavlja kao genijalni znanstvenik, dok je Sofija poljska izbjeglica koja je preživjela Holokaust.

Veličanstvena ljubavna priča je talac Nathanovog ludila i Sofijine tragične prošlosti, što čitatelj postepeno otkriva. Svako novo saznanje je bolnije od onog prethodnog, te se na samom kraju, u nizu kataklizmičkih događaja saznaje u čemu se sastojao Sofijin izbor: Sofija je deportirana u Auschwitz sa svojim sinom Janom i kćeri Evom. Pri lječničkom odabiru na ulasku u kamp, dežurni SS-ov liječnik pred Sofiju stavlja nemoguć izbor: može izabrati samo jedno dijete, i drugo poslati u smrt u plinske komore. Sofija izabire osmogodišnju kćer, koja umire tog dana, dok je sin smješten u dječji logor, ali mu se gubi svaki trag te ona nikad ne saznaje njegovu sudbinu. Sofija je razorena krivnjom i te zajedno sa Nathanom vrši samoubojstvo...

Styron tvrdi da je lik Sofije utemeljen na pričama o bugarskoj prelijepoj židovki i jednoj preživjeloj logorašici pred koju je postavljen nemoguć izbor...

Sofijin izbor je prekrasno pisana knjiga, u kojoj se dva ekstrema, strahota koju je Sofija preživjela, i Stingov humor i mladost, alterniraju i nadopunjuju jedan drugog. Zaljubila sam se u sva tri lika istoga časa kad sam ih upoznala, a polako otkrivanje strašne istine čini da mozak zablokira i pita se po milijuniti put kako je tako nešto bilo moguće.... 

Sam naslov knjige (kao i Kvaka 22) je ušao u kolokvijalni govor, kao simbol izbora između dvije stvari koje se jednako vole, ali koje s ne mogu imati istovremeno, te izbor jedne neizbježno vodi gubitku druge. 1982. godine je snimljen istoimeni film sa Meryl Streep, koja je dobila Oscara za tu ulogu. Film nisam pogledala ali je na upisan na moju listu must see movies...

Tama u meni - Sally Green

Mogu slobodno reći da nisam ljubitelj priča vještičje tematike (kao ni zombija) ali se tu i tamo prepustim pa otkrijem i ponešto što mi se svidi. Tama u meni je klasična vještičja priča, tu se nalaze provjereni sastojci: obiteljska tragedija i izdaja, čaranje, dobro i zlo, te naravno, neizostavna ljubav života koja je, naravno, zabranjena. E sad, inače me sve to odbije jer je ta kombinacija recept za savršenu limunadu, što je u biti i ovdje slučaj, ali možda u malo manjoj mjeri pa sam to bezbolnije podnjela. A možda je i moja nevoljkost da čitam takvo štivo prihvatila jednostavnost ove priče pa mi je sve to bilo bezbolno... Mislim da se hard core ljubitelji vještičje tematike ovdje mogu razočarati, ali je možda taman krojena za manje zahtjvne čitatelje.

Seriju bi preporučila mlađahnoj publici kojoj bi se definitivno mogla jako dopasti, starija ekipa bi sigurno željela imati posla sa nečim slojevitijim i složenijem.

Nathan je sin crnog vještca i bijele vještice: otac je nestao a majka je izvršila samoubojstvo. Nathan je buntovan, izopčen i šikaniran, što ga može učiniti jako voljenim, ili poprilično antipatičnim. Meni je bio nekako u sredini te dvije krajnosti - malo ok, malo me nervirao... Pa eto, ne kažem da neću pročitati nastavke ali ću se te tematike kloniti na duže vrijeme. Čak i oko Harryja Pottera idem okolo naokolo, i ne privlači me nikako da ga se primim unatoč popularnosti.

Moram reći jednu bedastoću za kraj, ali koja se dogodila sigurno mnogo ljudi - neki put padnem na naslovnicu...i to je bio ovdje slučaj :) nije baš neki dubokoumni kriterij ali marketinški odjel izdavačke kuće je naprvio dobar posao...

Revelation space - Alastair Reynolds

Revelation Space je SF koji me opčinio svojim zamršenim i mračnim svijetom te me natjerao na frenetično čitanje. Ova  knjiga je teži win - jedan od najboljih hard core SF-ova koje sam pročitala, a Alastair Reynolds je jedno od zvučnijih imena žanra. 

Svijet Revelation Spacea je mračan poput najtamnijih dubina svemira, i to je dojam koji me nije ostavio od početka do kraja knjige. 

Osnovna radnja je jednostavna i presudna: u svemiru postoji nadvrsta, Inhibitori, koja eliminira druge vrste čim dosegnu civilizacijski nivo koji uključuje mogućnost međuzvjezdanog putovanja, što znači da je kraj ljudske vrste vrlo blizu... Likovi su tmurni, nasilni, komplicirani, dok su ljudske i vanzemaljske vrste koje obitavaju svijet Revelation Space-a zakučaste, visoko specijalizirane te samozatajne. Mene su opčinila dva ženska lika, Ilia Volyova i Ana Khouri, snažne i sposobne ličnosti, antiheroji u čijim je rukama presudni dio priče.

Alastair Reynolds je stvorio jedinstven i slojevit univerzum, koji ne zvuči nimalo nemoguće. Naime, dobar dio svog radnog vijeka je proveo radeći kao astronom u istraživačkom odsjeku Europske svemirske agencije, te stoga ne čudi obilje detaljnih objašnjenja bilo o geofizici svemira, tehničkim karakteristikama putovanja svemirskim prostranstvima ili jedinstvenim opisima naroda i vrsta koji obitavaju u njemu. Srećom, Revelation Space je prva knjiga serije koju čine Redemption Ark i Absolution Gap, te zaljubljenici mogu uživati u daljnjem mračnom razvoju događaja...