Čovjek bez sudbine je autobiografsko djelo Imre Kertesza, mađarskog židova, koji je preživio nacističke logore Auschwiz i Buchenwald. Kertesz je imao četrnaest godina kad je deportiran iz Budimpešte, te je lažući o svojim godinama pri dolasku u Auschwitz, za vrijeme selekcije, i ne znajući spasio život. Kerteszova priča je unikatno svjedočanstvo, priča dječaka, u knjizi nazvanog Georgi koji pri dolasku u logore smrti situaciju prihvaća kao normalnu i to mu ujedno spašava razum i pomaže da preživi. S obzirom da Kertesz ne zna gdje putuje u stočnom vagonu krcatom ljudi bez vode, manjak predznanja o sudbini koja ga čeka čini da opis cijele stvari zvuči kao opis običnog izleta, što šokira još više. Strahotno je prihvaćanje realnosti onakve kakva jest, kao pri dolasku u Auschwitz, te traženja smisla u događajima kako bi se održao neki privid normalnosti. Nenormalno prihvaćanje nenormalne situacije Kerteszovu knjigu čini genijalnom koliko i teškom, te radi te singularnosti ona zaslužuje hitno drugo čitanje. Moram priznati da me čak me bilo strah dali sam neke stvari dobro shvatila.
Apsolutno nezaobilazna literatura! Kad bi knjige poput ove (a ima ih još jako, jako mnogo, od Prima Levija, Erich Maria Remarquea, pa čak i do fikcije Karl Maya, da nabrojim prve kojih sam se sjetila) pročitao sa razumjevanjem apsolutno svaki stanovnik naše planete, i kad bi upotrijebio svu svoju empatiju i maštu da si predoči događaje, destrukciju, bol ili više vrijednosti, poštenje, suosjećajnost, svijet bi sigurno postao ljepše mjesto...
Imre Kertesz je 2002. godine za roman Čovjek bez sudbine dobio Nobelovu nagradu.
Nema komentara:
Objavi komentar