Never Let Me Go - Kazuo Ishiguro

Never Let Me Go je science fiction/distopija u stilu Cloud Atlasa, sa srcedrapajućim efektom Roadside Picnica, iako im po radnji nije nimalo slična. Da ne postoji krajnji element koji nosi priču i definira ju distopijskom knjiga bi mogla biti manje više roman odrastanja.

Priču priča 31-godišnja Kathy, koja je po struci njegovatelj iliti "carer", te je odrasla u domu za djecu Hailsham, i evocira uspomene iz svojeg djetinstva i mladosti. Kako priča napreduje počinje se nazirati zastrašujuća istina, te da Hailsham nije običan dom za "običnu" djecu. Naime u Kathynom distopijskom svijetu postoje klonovi, odnosno ljudi koji su stvoreni kako bi bili donori organa. Donacije se izvode do smrti donora, te sve njih neizbježno čeka smrt. Kathy ja njegovateljica, te njeguje donore koji se oporavljaju od operacija, te će kao i svaki "carer"  i sama jednom postati donor. 

Sama priča nije fokusirana na sf/distopijsku cjelinu, već na prijateljstvo Kathy i njena dva prijatelja iz djetinstva iz Hailshama, kojima ona postaje "carer". To je priča o ljubavi, prijateljstvu i nadasve gubitku. Tragičnih događaji su zacrtani sudbinom i prije samog rođenja Kathy i njenih prijatelja, i njihovo mirno shvaćanje i prihvacanje budućnosti na koju nemaju pravo te uživanje u onoliko života koliko im je predviđeno da imaju su koliko tužni toliko i stravični.

Never Let Me Go je priča koja može postaviti pitanje za niz pojava u aktualnom svijetu, od kloniranja, surogat majčinstva, etičnosti biomedicinskih istraživanja i pomicanja granica u kreiranju ljudskih bića.

Never Let Me Go toplo preporučujem svim ljubiteljima žanra, te mislim da bi priča mogla bez problema postati klasik.

2010. godine je snimljen i film, kojeg namjeravam pogledati čim mi se dojam o knjizi slegne....

Cesta - Cormac McCarthy

Roman Cesta Cormaca McCarthyja je možda najgroznija postapokaliptična priča koju sam imala prilike čitati. Između ostalog, to je jedna od rijetkih knjiga prije koje sam pogledala film, koji sam btw željno iščekivala, a onda se potpuno ušokirala.

Cesta prati putovanje neimenovanih oca i sina koji putuju 10 godina nakon kataklizme, iz svojeg mjesta negdje sjeverno, prema toplijem jugu, slijedeći cestu ucrtanu na starim automobilskim kartama. Putem susreću i izbjegavaju krnje ostatke ljudskog društva koje je postalo  kanibalsko, nasilno i plemenski nastrojeno radi potpunog nedostatka hrane, i kolapsa svih društvenih vrijednosti.

Radnja knjige i filma se većinom podudaraju te ih oboje smatram skoro pa podjednako vrijednima. Možda radi svojih afiniteta ipak moram dati prednost knjizi, koja je ipak dramatičnija i strašnija.
Apokalipsa, mjesta i imena likova nisu definirani, što stvar čini još gorom jer se može događati bilo kome i bilo gdje. Otac bi davno odustao od dnevne borbe i preživljavanja da nema sina, te je sin, dječak od 10 godina centralni motiv priče.

Za ljubitelja apokalipse je ovo totalno genijalno štivo, za koje sam čula da je definirano kao ekološki roman, odnosno vizija budućnosti i planeta bez atmosfere, što nas vjerojatno i čeka ako se nastavimo neodgovorno ponašati kao društvo u cjelini i težiti nemogućem beskonačnom rastu bez ikakve odgovornosti.

Coraline - Neil Gaiman

Nije novost da mi je Neil Gaiman jedan od omiljenih autora, i za tu ljubav moram zahvaliti jednoj dragoj prijateljici koja mi je onomad davno preporučila njegove knjige. Super su mi njegove priče, i to podjednako one kraće i one duže, iako volim da gušt dobre priče traje i traje što duže.

Coraline & Other Stories je Gaimanova klasična genijalna fantasy zbirka. Noseća priča, Coraline, je poprilično jeziv fantasy-horor. Djevojčica Coraline se sa roditeljima useli u staru kuću u kojoj postoji nekoliko čudnih susjeda, te u svojim istraživanjima naiđe na zatvorena vrata, koja Coraline odvedu u Drugi Svijet. U Drugom Svijetu žive Druga Majka i Drugi Otac, koji se bave Coralinom puno više nego njeni pravi roditelji, ali imaju crnu dugmad ušivenuu na mjestu očiju. Coraline dobiva jezivu ponudu za ostanak u Drugom Svijetu, i iako ne želi ostati, biva zatvorena na tom mjestu. Neočekivano, čudnovati i nesvakidašnji saveznici joj pomažu pri bijegu u svoj svijet...

Coraline je Gaiman napisao za svoju kčer, koja mu je pričala strašne dječje priče kad bi došla iz vrtića. U priču je ukomponirao mjesta i likove iz svog života, te ju je pisao korak po korak, skoro deset godina. 

Neil Gaiman ima poseban način pisanja, po mom dojmu poludorečen ili polunedorečen, gdje mi se često čini da priča ne počinje na početku i ne završava u potpunosti. Dojam misterije je prisutan cijelim putem, i na kraju sve ostaje visjeti u zraku, tako da bi se za većinu njegovih priča bez problema mogla nadovezati nova...

U ovom slučaju moram pohvaliti genijalno Bloomsburyjevo izdanje iz serije Bloomsbury Phantastics, čiji Jonathan Strange & Mr. Norrel posjedujem iz iste serije. Odlična crno bijela naslovnica i crni rub stranica daju ovoj dark zbirci priča još mračniji i jeziviji izgled.

Priča je višestruko nagrađivana te ekranizirana 2009. godine.

Top lista - najknjige 2014.

Oduvijek puno čitam. Čitam sve i svašta, na tri jezika koja znam, neke pute više knjiga odjedanput. Desi mi se doduše rijetko, da mi neka knjiga ne legne, pa odustanem, neke pute na početku, neke pute pri kraju... Češće mi se desi da mi se knjiga toliko svidi da je čitam iznova, radi ludih osjećaja koja budi u meni...
Čitam stručnu literaturu i priručnike svega što me zanima, koristeći Amazon u velikoj mjeri. Pročitam brdo knjiga o kojima mi se neda nešto napisati, što mi bude žao, ali možda ne izazovu žar u meni pa ostanu nespomenute.

Odlučila sam pokušati napraviti listu 10 knjiga koje su me najviše zabavile u 2014. godini. Kažem pokušati, jer sam nakon malo mozganja shvatila da bi listu popunila u roku od odmah kad bi uzela u obzir one koje su najdojmljivije, tako da je ovo u biti remake liste jer ću izostaviti neka djela koja su apsolutno van bilo koje kategorije. Isto tako, rekla sam 10 knjiga, ispalo ih je duplo, pa sam popis nemilosrdo rezala do broja 15...

Za početak, tko god je pročitao malo o Kingu kojeg čitam, shvatiti će da sam King junkie. Vrlo jednostavno, skoro sve njegovo mi je zakon. Tako da ne mogu da ga usporedim sa ikim...

Zatim, knjige koje me najviše obilježe su knjige o Holokaustu. Svjedočanstva o apsolutnom zlu i anihilaciji koja je zahvatila čovječanstvo su u tolkoj mjeri strašna da smatram da ih je apsurdno uspoređivati sa ičime. Primo Levi, Tadeusz Borowski, Elie Wiesel, Boris Pahor, Ka-Tzetnik, Imre Keretesz... sve su to svjedoci najstrašnijih događaja XX. stoljeća. Svakog od njih (i još mnogih drugih) treba pročitati. I ne samo pročitati, već proučiti i u sebi nositi spomen na milijune nevinih i bezimenih žrtava.

Što se samog popisa tiče, imala sam jako puno poteškoća u kreiranju rang liste. Veliki sam fan SFa i postapokalipse, ali isto tako i povjesnih romana i dobrih krimića. Izostavila sam Jo Nesba jer je odličan i nema njegove knjige koja mi se ne sviđa.

I eto do čega sam došla... Lista ej bez obrazloženja jer su ove knjige jednostavno - DOBRE!

1) Prijelaz - Justin Cronin

2) Roadside Picnic - Arkady and Boris Strugatsky

3) Ubik - Philip K. Dick

                4) Hvalospjev Leibowitzu - Walter M. Miller


                5) Sve teče - Vasilij Grosman
  
                6) Klub nepopravljivih optimista - Jean Michel Guenas...

7) Prijevremeni izbori - J. K. Rowling

8) Sindikat Jidiskih policajaca - Michael Chabon 

9) Robokalipsa - Daniel H. Wilson

10) Čudesno putovanje Pomponija Flata - Eduardo Mendoz...

                11) Svjetski rat Z - Max Brooks


                12) Soba - Emma Donoghue

                13) Gospodarica smrti - Ariana Franklin

14) Silos - Hugh Howey

15) Poljubac oštrice - Daniel Polansky

Tko zna, možda bi se netko složio samnom :)

Smjena - Hugh Howey

Uh, jako sam željno iščekivala drugi nastavak Howeyevog Silosa, te odvalila od sreće kad sam ga vidjela na zadnjem sajmu knjiga jer mi je bilo jasno da ću ga skoro upecati u knjižnici. Zna mi se desiti da iz knjižnice izađem  uvjerena da sam ulovila teži win, i onda se razočaram i malo padnem u bed. Eto, to mi se desilo sa dugoočekivanom Smjenom - nisam baš zadovoljna... I to mi je teško reći jer me Silos baš oduševio, pa sam očekivala isto i od nastavaka. Smjena je nastavak koji radnjom prethodi Silosu, te se tu dobivaju odgovori na najvažnija pitanja: što se u stvari desilo, i kako je čovječanstvo završilo u silosima? Ono što se dalo naslutiti u Silosu dobiva bolje objašnjenje: čovječanstvo, odnosno vladajuće elite, sagradile su 50 golemih podzemnih bunkera - silosa, u koja su sklonili odabrani dio populacije. Ostatak svijeta bio je uništen i učinjen potpuno negostoljubivim za stotine godina, kako bi se uništile neprijateljske nanomašine koje su bila prvobitna prijetnja zapadnom svijetu sa strane fanatičnih terorista. U doba prije apokalipse, prijetnja nanomašinama je bila sve veća, te nije postojalo načina obrane, jer je njihova tehnologija toliko sofisticirana da ju nije bilo moguće pobijediti, a kamoli spriječiti u napadu. I tako je u ime spasa svijet razoren, što je gorka istina koju znaju samo odabrani satnovnici silosa.

E sad - I don't like it - šta da radim! Obrazloženje nanomašinama me i nije baš uvjerilo, a možda je problem u tome što se tu velik dio stvari vrti oko svijeta prije apokalipse. U biti mi je drago da se riješio dio enigme jer me živo zanima što će se zbiti sa preostalim silosima, što znači da se moram strpiti do trećeg nastavka, kao i kod Prijelaza Justina Cronina. Što znači da već sada počinjem čekati, čekati i odbrojavati...

Herčevi u Atlantidi - Stephen King

Nisam dugo, i to baš o njemu, pa ću danas opisati jedno od meni najdražih Kingovih djela. Herčevi u Atlantidi nisu klasičan Kingov horor, već omnibus koji čine horor i roman odrastanja, ratna i povijesna priča. Herčevi u Atlantidi je knjiga o generaciji američkih baby boomera, koji su se nadali velikim stvarima a osjetili i doprinjeli razočaranju i izdaji svojih ideala.

Prvi dio, Prizemnici u žutim kaputima, je u biti veći dio knjige, u kojem se prati odrastanje dječaka Bobbyja koji se sprijatelji sa novodoseljenim starijim susjedom Tedom Brautiganom, za kojeg se ispostavi da se skriva od nekoga. E sad, tu dolazi do izražaja povezanost Kingovih dijela - naime Ted biježi od zlih slugu Crvenoga Kralja iz The Dark Tower, što mi nije bilo do kraja jasno dok nisam pročitala tu zbirku, iako se kuži da je Ted u gadnoj stisci i opasnosti. U međuvremenu se Bobby sprijateljuje sa djevojčicom Carol i dječakom Sully Johnom i dolazi u sukob sa nasilnim Willyjem.

Sljedeće tri kraće priče su priče o Vijetnamskom ratu, koji je duboko obilježio Ameriku 60-ih i 70-ih. Te priče prate život likova iz Bobbyjevog djetinstva: Herčevi u Atlantidi - studiranje dok traje Vijetnamski rat, kad studiranje doslovno znači život ili smrt, jer pad godine i napuštanje studija znače novačenje u vojsku i odlazak u rat... Slijepi Willy prati Willyjevu pokoru radi događaja iz djetinstva; Zašto smo u Vijetnamu je priča o sudbini Sully-Johna koji je vijetnamski veteran; Padaju nebeske noćne sjene je zadnji dio u kojem se opet susreću Bobby i Carol...

Obožavam Kinga, obožavam način na koji on unosi život u svoje likove, koliko ih čarobno opisuje, toliko dobro da mogu osjetiti miris asfalta kad opisuje ljetnu žegu, dječje razočaranje naneseno nepravdom, strah i bol... Kingove lekcije o američkoj povijesti su nenadmašne, osjećaj poraza koji je jedna generacija sama sebi zadala je dočaran izravno i bez opravdanja jednom rečenicom: we blew it... Iz Kingova pera je izašla oda jednoj generaciji, njenim idealima i snovima, te gubitka i neispunjenja istih...

Noć - Elie Wiesel

Elie Wiesel je rođen u gradu Szighetu u rumunjskim Karpatima, te je od djetinstva bio posvećen proučavanju Tore. Njegovi roditelji su usadili snažan humanizam i žeđ za znanjem u njega te snažnu vjeru i požrtvovanost.

Elie Wiesel je imao samo petnaest godina kad je deportiran, zajedno sa cijelom familijom, u koncentracijski logor Auschwitz. Godinu koju je proveo u logoru, radeći kao rob na gradnji industrijskog kompleksa Buna (u kjem je radio i Primo Levi), proveo je čitavo vrijeme vodeći računa o svom ocu, ne ispuštajući ga iz vida. Pred nadiranje Crvene armije sa istoka (koja Auschwitz oslobađa devet dana nakon prisilne evakuacije), SS-ovci tjeraju sve logoraše na prisilni marš na zapad, prema unutrašnjosti Njemačke. Logoraši su prisiljeni marširati, a zatim su prevezeni vlakom u otvorenim vagonima po snijegu i ledu do Buchenwalda. Nebrojene desetine tisuća ljudi umire putem... 

Nakon godine pune patnje i muka, Elijev otac umire pretučen, izgladnio, iscrpljen i bolestan od robovskog rada, par tjedana prije oslobođenja od američke vojske... Tada Elie gubi i ono malo smisla i volje što ga je držalo na životu...

Noć predstavlja strašan prijelaz u životu Elija Wiesela: od posvećenika do potpunog gubitka vjere u boga i ljude, proživljavanja potpunog gubitka onoga što čovjeka čini čovjekom. Noć je pisana nakon rata na jidišu, te je prvobitni manuskript imao 900 stranica, koje su naknadno svedene na sadašnji oblik. Wiesel je kao i mnogi preživjeli na početku odbijao pričati o Holokaustu, ali je na nagovor svog izdavača i prijatelja Francoisa  Mauriaca odlučio svjedočiti.

Sama Noć je užasavajuća od početka do kraja, međutim, mee je posebno bez teksta ostavio svršetak, kad se Wiesel nakon više od godine dana pogleda u ogledalo...

Elie Wiesel je dobitnik Nobelove nagrade za mir 1986. godine. Za Noć  kaže: "Htjeo sam pokazati kraj, potpuni kraj svega. Sve je došlo svome kraju - čovjek, povijest, književnost, religija, Bog. Ništa nije preostalo. A opet, sve počinje sa noći ."