The Stand - Stephen King

Uh - uh! Evo još jedne postapokalipse, i to u režiji oca modernog horora, Stephena Kinga! Masivna knjiga se obimom može usporediti sa Under the Dome ili Duma Key, međutim izdanje kojeg sam se ja primila je complete&uncut, što znači da ima 400tinjak stranica više od originalnog izdanja, te daje čitatelju više informacija o likovima koje susreće, što se i ne mora svakome svidjeti.
Slično kao i u Croninovom Prijelazu, neizlječiva bolest koju je kreirala vlada, takozvana superflu, nesretnim slučajem zarazi čovječanstvo, te 99,9% čovječanstva podlegne zarazi. Preživjeli se skupljaju u dva tabora, onaj Majke Abigail, blage stare crnkinje koja širi mir, ljubav i dobro, te u tabor Čovjeka u Crnom, koji namjerava pokoriti i razoriti ono što je ostalo od istrebljenog svijeta. Naravno, sve se to razvija kroz puno peripetija i događaja koje drže čitatelja prikovanog za knjigu, kao što svi ljubitelji Kinga dobro znaju...

The Stand se povezuje i sa The Dark Tower, s obzirom da je glavni negativac, koji gušta postapokaliptičnu Ameriku, nitko više doli The man in black, sluga pokorni Crimson Kinga koji namjerava uništiti Kulu Tmine... Kingov svijet likova je petlja u kojoj se oni značajniji pojavljuju iz priče u priču, te na taj način čitatelju nude nova saznanja o zlim (ali i dobrim) silama... The Stand nije preveden, te cijenim englesko izdanje jer je zasigurno više doprinjelo autentičnosti sredine i američkog pionorskog duha koji je od Amerike u 200 godina učinio ono što ona jest.

This Way for the Gas, Ladies and Gentelmen - Tadeusz Borowski

Tadeusz Borowski je bio zatočen u koncentracijskom logoru Auschwitz, te je This Way for the Gas, Ladies and Gentelmen  zbirka priča o logoru, njegovo svjedočanstvo o onome što je ondje proživio.

Priče Tadeusza Borowskog su strašne, jer su prepričane iz perspektive nekoga kojemu su događaji kojima svjedoči nešto svakodnevno, skoro pa normalno. To je pojava koja je obilježila i roman Imre Kretesza, Čovjek bez sudbine. Autori se bore da bi ostali normalni tako što se prilagođavaju situaciji koja je potpuno abnormalna i van pameti, gdje su ekstremna patnja i nasilje rutina, a smrt skoro pa usputna pojava. Ono što je na mene ostavilo poseban dojam su naslov knjige i naslovi priče: naime, ˝This way ladies and gentlemen˝ je povik koji koristi jedan njemački oficir koji upućuje kolonu ljudi prema plinskim komorama, a da oni nisu svjesni onoga što ih čeka; Auschwitz, our home, je priča u obliku pisma koju Borowski piše svojoj dragoj, koja je također zatočena u ženskom kampu (te je poput njega uspjela preživjeti logor); The death of Schillinger opisuje kratku i neuspješnu pobunu ljudi upućenih u plinske komore. Nekoliko se puta spominje i mogućnost slobode, što će biti nakon Auschwitza, ako se to ikada dogodi, ali su te nade tako male i zatomljene. U svijetu pepela i smrti život ide svojim nenormalnim tokom, što Borowski bez puno moraliziranja bilježi. Također, odluke koje pojedinac donosi kako bi preživio su često na tuđu štetu, što na žrtvu također stavlja teret zločina i odgovornosti.
This Way for the Gas, Ladies and Gentelmen je spomenik ljudskoj okrutnosti i nečovječnosti, knjiga koju bi svatko trebao pročitati, kako se nebi nikad zaboravilo na što smo spremni, i kako se to nebi ponovilo...

Borowski je 1951., nakon uspostavljanja komunističke diktature u njegovoj zemlji, sa nepunih trideset godina izvršio samoubojstvo i ugušio se plinom, nekoliko dana nakon rođenja svoje prve i jedine kćeri. 

Rigotina - Chuck Palahniuk

Rigotina, knjiga autora kultnog i megapopularnog Kluba boraca donosi nešto sasvim drugačije ali jednako eksplozivno!

Pisana na specifičan način, u obliku slijeda svjedočenja likova, prenosi nas u distopijsku Ameriku zaraženu bjesnoćom. Krivac za to je naš glavni lik, Rigotina, koji je namjernim zaražanjem bjesnoćom promijenio svijet. Tako zaraza na mala vrata ulazi kao nova pojava u društvo, te se, korak po korak pretvara u epidemiju. Ljudsko društvo se podijelilo na vladajuće dnevne i potlačene noćne, kojima pripada Rigotina.
Rigotina je disfunkcionalan buntovni lik, istančanog osjećaja njuha koji od djetinstva izaziva sudbinu i društvo, namjerno želeći da bude ugrizen od pauka, škorpijona, manjih i većih sisavaca. Pogiba tokom sulude trke sa sudarima automobila, te se spekulira da je na taj način uspjeo da se vrati kroz vrijeme.
Chuck Palahniuk je svoju suludu priču ispričao na još luđi način, što joj razlama vremenski tok i daje posebnu dinamiku, ali također zbunjuje i komplicira stvar. Najavljeno je da je Rigotina prvi dio distopijske trilogije, na koju čemo još malo morati pričekati. U svakom slučaju, Rigotina  me podsjetila da je Palahniuk autor još niza čudnih knjiga, te da bi ga se trebala što prije ponovo primiti...

Ubik - Philip K. Dick

Philip K. Dick autor je čitavog niza kultnih novela i kratkih priča, od kojih je čak 11 doživjelo ekranizaciju. Njegovo najpoznatije djelo je Do Androids dream of electrical sheep, jedinstvena i neponovljiva priča koja je ekranizirana u Blade Runneru, sa Harrisonom Fordom u glavnoj ulozi. Prepoznatljiva tema PKDovih priča jest traganje za realnosti - realnim svijetom, realnim životom ili realnim ljudima, te alternativama koje su moguće originalnim i pravim varijantama. Sve to djeluje zakučasto, te nas pisac spretno vodi kroz dimenzije koje je stvorio, kako bi na kraju došao (ili ne došao!) do zaključka da je pravu realnost nemoguće prepoznati. To je motiv koji se proteže i kroz priču Ubik. Mogu slobodno reći da je Ubik jedan od najboljih SF-ova koje sam pročitala, što u biti i nije čudno poznavajući autorov opus. Priča je skoro pa neprepričliva: u distopijskom svijetu postoje ljudi posebnih psihičkih vještina, poput čitanja misli ili budućnosti, te postoje oni koji imaju protu-dar, te blokiraju nastojanja prvih. Runciter je vlasnik poduzeća koje zapošljava ljude sa protu-darom, te se pri jednoj akciji njegovi ljudi nađu u svijetu u kojem se događaju čutne stvari: hrana se kvari, cigarete se suše, novac se pretvara u stari novac... I što je, na kraju krajeva, tajanstvena tvar imena Ubik? Nikome ništa nije jasno, do samog kraja knjige, a možda i nakon. Za fanove PKDa i Williama Gibsona ovo je štivo bogom dano... U mojoj maloj kućnoj biblioteci ima počasno mjesto :)

Hvalospjev Leibowitzu - Walter M. Miller

Taman kad se preplašim da sam pročitala sve postapokaliptične knjige se iznenadim i naletim na nešto za što je malo reći da je legendarno! Hvalospjev Leibowitzu je postapokaliptična vizija društva razorenog nakon nuklearnog rata. Priča je podijeljena na tri dijela: Fiat Homo (600), Fiat Lux (1200) i  Fiat Voluntas Tua (1800 godina nakon apokalipse). Razoreno društvo puževim korakom se uzdiže iz pepela, te Rimokatolička crkva ima ulogu vodilje novoga svijeta.Prirodne znanosti i povijest se temelje na nagađanim činjenicama koje su neke pute toliko iskrivljene da čitatelja dobro nasmiju, i tjeraju ga da postavi pitanje o tome koliko je našeg znanja točna a koliko pogrešna pretpostavka. Vrlo satiričan prikaz ljudske gluposti, i navike ljudskog roda da uvjek na novo ponavlja greške i čini zlo umjesto dobroga je jedan od boljih opisa onoga čega se kao društvo bojimo, težimo i način na koji dolazimo do toga. Nakon kataklizmičnog uništenja svijeta, ljudskom rodu je trebalo 18 stoljeća da se vrati na razvojnu točku koja je prethodila kataklizmi, ali se, robujući svojoj fanatičnoj prirodi, čovjek ponavlja i ponovo uništava svijet... Strahota Millerove vizije je baš u tome detalju - nismo u stanju ništa naučiti, osuđeni smo, samo je pitanje vremena kakav nas kraj očekuje...

Walter M. Miller je za vrijeme Drugog svjetskog rata služio kao topnik na američkom bombarderu, te je odslužio više od 50 letova nad Italijom, između ostalog je doživio razaranje opatije Monte Cassino, što je utjecalo na pisanje Hvalospjeva Leibowitzu. Hvalospjev Leibowitzu je pisan za vrijeme Hladnoga rata, što se isčitava u prijetnji kraja u ognju nuklearne katastrofe, i svršetka same knjige. Apsolutni must read!

Tuđinka - Diana Gabaldon

Tuđinku sam uzela onako by the way i u biti nisam očekivala tko zna šta, tako da sam se pomalo iznenadila kad sam skužila da je riječ o vrlo poznatom i čitanom serijalu. Riječ je o knjizi koja miješa povijesni roman sa SF/fantasy tematikom, obilno začinjenom sa love story elementima. Medicinska sestra Claire Beauchamp se iz 1946. godine, nakon kraja Drugog svjetskog rata, nakon doticaja sa začaranim druidskim menhirom biva katapultirana 200 godina unatrag, gdje upada u sukob Škota i Engleza, ženi se za jednog Škota,  Jamesa Frasera, i sa njime proživljava niz vratolomija. U međuvremenu se pokuša vratiti u svoje vrijeme ali radi ljubavi ipak ostaje u 18. stoljeću. 

Priča je poprilično neočekivana, vrludava, puna akcije od početka do kraja. Glavni likovi su preidealni za moj ukus pa su mi nekad išli na nerve, iako ne to nije zaustavilo u čitanju.

E sad, nije da me knjiga nije zabavila, ali mi je pomalo sladunjava, tako da mislim da će serijal malo pričekati da ga se dalje primim. Iako moram priznati da me kopka što je dalje zadesilo Claire...

Čovjek bez sudbine - Imre Kertesz

Čovjek bez sudbine je autobiografsko djelo Imre Kertesza,  mađarskog židova, koji je preživio nacističke logore Auschwiz i Buchenwald. Kertesz je imao četrnaest godina kad je deportiran iz Budimpešte, te je lažući o svojim godinama pri dolasku u Auschwitz, za vrijeme selekcije, i ne znajući spasio život. Kerteszova priča je unikatno svjedočanstvo, priča dječaka, u knjizi nazvanog Georgi koji pri dolasku u logore smrti situaciju prihvaća kao normalnu i to mu ujedno spašava razum i pomaže da preživi. S obzirom da Kertesz ne zna gdje putuje u stočnom vagonu krcatom ljudi bez vode, manjak predznanja o sudbini koja ga čeka čini da opis cijele stvari zvuči kao opis običnog izleta, što šokira još više. Strahotno je prihvaćanje realnosti onakve kakva jest, kao pri dolasku u Auschwitz, te traženja smisla u događajima kako bi se održao neki privid normalnosti. Nenormalno prihvaćanje nenormalne situacije Kerteszovu knjigu čini genijalnom koliko i teškom, te radi te singularnosti ona zaslužuje hitno drugo čitanje.  Moram priznati da me čak me bilo strah dali sam neke stvari dobro shvatila. 

Apsolutno nezaobilazna literatura! Kad bi knjige poput ove (a ima ih još jako, jako mnogo, od Prima Levija, Erich Maria Remarquea, pa čak i do fikcije Karl Maya, da nabrojim prve kojih sam se sjetila) pročitao sa razumjevanjem apsolutno svaki stanovnik naše planete, i kad bi upotrijebio svu svoju empatiju i maštu da si predoči događaje, destrukciju, bol ili više vrijednosti, poštenje, suosjećajnost, svijet bi sigurno postao ljepše mjesto...

Imre Kertesz je 2002. godine za roman Čovjek bez sudbine dobio Nobelovu nagradu.