Revelation space - Alastair Reynolds

Revelation Space je SF koji me opčinio svojim zamršenim i mračnim svijetom te me natjerao na frenetično čitanje. Ova  knjiga je teži win - jedan od najboljih hard core SF-ova koje sam pročitala, a Alastair Reynolds je jedno od zvučnijih imena žanra. 

Svijet Revelation Spacea je mračan poput najtamnijih dubina svemira, i to je dojam koji me nije ostavio od početka do kraja knjige. 

Osnovna radnja je jednostavna i presudna: u svemiru postoji nadvrsta, Inhibitori, koja eliminira druge vrste čim dosegnu civilizacijski nivo koji uključuje mogućnost međuzvjezdanog putovanja, što znači da je kraj ljudske vrste vrlo blizu... Likovi su tmurni, nasilni, komplicirani, dok su ljudske i vanzemaljske vrste koje obitavaju svijet Revelation Space-a zakučaste, visoko specijalizirane te samozatajne. Mene su opčinila dva ženska lika, Ilia Volyova i Ana Khouri, snažne i sposobne ličnosti, antiheroji u čijim je rukama presudni dio priče.

Alastair Reynolds je stvorio jedinstven i slojevit univerzum, koji ne zvuči nimalo nemoguće. Naime, dobar dio svog radnog vijeka je proveo radeći kao astronom u istraživačkom odsjeku Europske svemirske agencije, te stoga ne čudi obilje detaljnih objašnjenja bilo o geofizici svemira, tehničkim karakteristikama putovanja svemirskim prostranstvima ili jedinstvenim opisima naroda i vrsta koji obitavaju u njemu. Srećom, Revelation Space je prva knjiga serije koju čine Redemption Ark i Absolution Gap, te zaljubljenici mogu uživati u daljnjem mračnom razvoju događaja...

Roadside Picnic - Arkady and Boris Strugatsky

Tko bi rekao da SF može biti srcedrapajuć i da može natjerati čitatelja da lije gorke suze te ponovo čita pasuse koji su ga toliko emocionalno uzdrmali... Roadside Picnic je uspio u tome, te sam pod dojmom već danima nakon čitanja...

Roadside Picnic bi bila klasična priča o kontaktu sa vanzemaljcima kad bi kontakta bilo - ovdje se civilizacija suočava sa posljedicama njihovog kratkog izleta na Zemlju. Glavni lik, Redrick Schuhart je stalker, te zarađuje za život ilegalno ulazeći u Zonu, mjesto boravka vanzemaljaca, koje obiluje zamkama čudnih fizičkih fenomena ali i vanzemaljskim artefaktima nepoznate prirode i namjene koji postižu visoku cijenu na crnom tržištu. Zona je često smrtonosna za njene posjetitelje, te utječe na djecu stalkera i njihovu okolinu. Čitav Redrickov život i njegova obitelj su obilježeni i upropašteni radi Zone, te mu na kraju ne preostaje ništa osim potrage za čudom, koje se nada naći, naravno, u Zoni... 

Ova priča je čudan spoj SF-a i drame, što dovodi do kreiranja  snažnog emocionalnog naboja, te on je prisutan u dubokoj boli i nesreći glavnog lika, treženju čuda kao spasenja i nedorečenog kraja priče. Sve su to elementi koji su me  slično natjerali na snažno proživljavanje priče u Abadzisovoj Laiki ili Kingovoj The Dark Tower.

Piknik pokraj puta je bez sumnje jedno od najsjajnijih djela SF-a i braće Strugatsky. Vrlo psihološki dubok i mračan, postavlja pitanje o samoj definiciji ljudskosti i našem mjestu u svemiru. Pisan 1971., metaforički predstavlja Sovjetsko društvo, u kojem je Zona crno tržište, i sve aktivnosti vezane za njega su opasna težnja za boljim i lijepšim životom. 

Police - Jo Nesbo

Police je zadnji triler  Jo Nesba koji sam našla u knjižnici, s time da sam u redosljedu preskočila čitati još Leoparda i Phanthoma, koje ću posuditi čim ugrabim priliku. Nesbo je nesumnjivo jedan od najboljih autora današnjice, u što me uvjerio roman Police. Nova avantura Harryja Holea i policije u Oslu je iznimno napeto štivo, vrlo vješto ispričano, tako da se čitatelj lako navede na kivi trag, zamisli da sve zna i zatim iznenadi sa potpuno nočekivanim ali vjerodostojnim i logičnim objašnjenjem.

Harry Hole je manje disfunkcionalan nego u ranijim epizodama, ostavio se alkohola, sredio privatni život, prestao biti aktivni policajac i postao predavač na akademiji, ali ga na svakom koraku mame zamke koje mogu uništiti njegovu sreću poput kule od karata. 

Osim dinamične priče, ono što volim kod Nesboa su opisi Osla. Oslo je kritizirano u svim aspektima (saznajemo da ima jedan od najviših stupnja ovisnosti o heroinu u Europi, zvana je heroinska prijestolnica sjevera), opisi grada i njegove okolice su živi te daju dojam blistanja i kretanja iz riječi u riječ.

Nesbo se dokazao kao majstor trilera, a ja sam jedan od horde vjernih čitatelja koji će s oduševljenjem pratiti svaki njegov romen o Harryju Holeu!

The Stand - Stephen King

Uh - uh! Evo još jedne postapokalipse, i to u režiji oca modernog horora, Stephena Kinga! Masivna knjiga se obimom može usporediti sa Under the Dome ili Duma Key, međutim izdanje kojeg sam se ja primila je complete&uncut, što znači da ima 400tinjak stranica više od originalnog izdanja, te daje čitatelju više informacija o likovima koje susreće, što se i ne mora svakome svidjeti.
Slično kao i u Croninovom Prijelazu, neizlječiva bolest koju je kreirala vlada, takozvana superflu, nesretnim slučajem zarazi čovječanstvo, te 99,9% čovječanstva podlegne zarazi. Preživjeli se skupljaju u dva tabora, onaj Majke Abigail, blage stare crnkinje koja širi mir, ljubav i dobro, te u tabor Čovjeka u Crnom, koji namjerava pokoriti i razoriti ono što je ostalo od istrebljenog svijeta. Naravno, sve se to razvija kroz puno peripetija i događaja koje drže čitatelja prikovanog za knjigu, kao što svi ljubitelji Kinga dobro znaju...

The Stand se povezuje i sa The Dark Tower, s obzirom da je glavni negativac, koji gušta postapokaliptičnu Ameriku, nitko više doli The man in black, sluga pokorni Crimson Kinga koji namjerava uništiti Kulu Tmine... Kingov svijet likova je petlja u kojoj se oni značajniji pojavljuju iz priče u priču, te na taj način čitatelju nude nova saznanja o zlim (ali i dobrim) silama... The Stand nije preveden, te cijenim englesko izdanje jer je zasigurno više doprinjelo autentičnosti sredine i američkog pionorskog duha koji je od Amerike u 200 godina učinio ono što ona jest.

This Way for the Gas, Ladies and Gentelmen - Tadeusz Borowski

Tadeusz Borowski je bio zatočen u koncentracijskom logoru Auschwitz, te je This Way for the Gas, Ladies and Gentelmen  zbirka priča o logoru, njegovo svjedočanstvo o onome što je ondje proživio.

Priče Tadeusza Borowskog su strašne, jer su prepričane iz perspektive nekoga kojemu su događaji kojima svjedoči nešto svakodnevno, skoro pa normalno. To je pojava koja je obilježila i roman Imre Kretesza, Čovjek bez sudbine. Autori se bore da bi ostali normalni tako što se prilagođavaju situaciji koja je potpuno abnormalna i van pameti, gdje su ekstremna patnja i nasilje rutina, a smrt skoro pa usputna pojava. Ono što je na mene ostavilo poseban dojam su naslov knjige i naslovi priče: naime, ˝This way ladies and gentlemen˝ je povik koji koristi jedan njemački oficir koji upućuje kolonu ljudi prema plinskim komorama, a da oni nisu svjesni onoga što ih čeka; Auschwitz, our home, je priča u obliku pisma koju Borowski piše svojoj dragoj, koja je također zatočena u ženskom kampu (te je poput njega uspjela preživjeti logor); The death of Schillinger opisuje kratku i neuspješnu pobunu ljudi upućenih u plinske komore. Nekoliko se puta spominje i mogućnost slobode, što će biti nakon Auschwitza, ako se to ikada dogodi, ali su te nade tako male i zatomljene. U svijetu pepela i smrti život ide svojim nenormalnim tokom, što Borowski bez puno moraliziranja bilježi. Također, odluke koje pojedinac donosi kako bi preživio su često na tuđu štetu, što na žrtvu također stavlja teret zločina i odgovornosti.
This Way for the Gas, Ladies and Gentelmen je spomenik ljudskoj okrutnosti i nečovječnosti, knjiga koju bi svatko trebao pročitati, kako se nebi nikad zaboravilo na što smo spremni, i kako se to nebi ponovilo...

Borowski je 1951., nakon uspostavljanja komunističke diktature u njegovoj zemlji, sa nepunih trideset godina izvršio samoubojstvo i ugušio se plinom, nekoliko dana nakon rođenja svoje prve i jedine kćeri. 

Rigotina - Chuck Palahniuk

Rigotina, knjiga autora kultnog i megapopularnog Kluba boraca donosi nešto sasvim drugačije ali jednako eksplozivno!

Pisana na specifičan način, u obliku slijeda svjedočenja likova, prenosi nas u distopijsku Ameriku zaraženu bjesnoćom. Krivac za to je naš glavni lik, Rigotina, koji je namjernim zaražanjem bjesnoćom promijenio svijet. Tako zaraza na mala vrata ulazi kao nova pojava u društvo, te se, korak po korak pretvara u epidemiju. Ljudsko društvo se podijelilo na vladajuće dnevne i potlačene noćne, kojima pripada Rigotina.
Rigotina je disfunkcionalan buntovni lik, istančanog osjećaja njuha koji od djetinstva izaziva sudbinu i društvo, namjerno želeći da bude ugrizen od pauka, škorpijona, manjih i većih sisavaca. Pogiba tokom sulude trke sa sudarima automobila, te se spekulira da je na taj način uspjeo da se vrati kroz vrijeme.
Chuck Palahniuk je svoju suludu priču ispričao na još luđi način, što joj razlama vremenski tok i daje posebnu dinamiku, ali također zbunjuje i komplicira stvar. Najavljeno je da je Rigotina prvi dio distopijske trilogije, na koju čemo još malo morati pričekati. U svakom slučaju, Rigotina  me podsjetila da je Palahniuk autor još niza čudnih knjiga, te da bi ga se trebala što prije ponovo primiti...