Noć - Elie Wiesel

Elie Wiesel je rođen u gradu Szighetu u rumunjskim Karpatima, te je od djetinstva bio posvećen proučavanju Tore. Njegovi roditelji su usadili snažan humanizam i žeđ za znanjem u njega te snažnu vjeru i požrtvovanost.

Elie Wiesel je imao samo petnaest godina kad je deportiran, zajedno sa cijelom familijom, u koncentracijski logor Auschwitz. Godinu koju je proveo u logoru, radeći kao rob na gradnji industrijskog kompleksa Buna (u kjem je radio i Primo Levi), proveo je čitavo vrijeme vodeći računa o svom ocu, ne ispuštajući ga iz vida. Pred nadiranje Crvene armije sa istoka (koja Auschwitz oslobađa devet dana nakon prisilne evakuacije), SS-ovci tjeraju sve logoraše na prisilni marš na zapad, prema unutrašnjosti Njemačke. Logoraši su prisiljeni marširati, a zatim su prevezeni vlakom u otvorenim vagonima po snijegu i ledu do Buchenwalda. Nebrojene desetine tisuća ljudi umire putem... 

Nakon godine pune patnje i muka, Elijev otac umire pretučen, izgladnio, iscrpljen i bolestan od robovskog rada, par tjedana prije oslobođenja od američke vojske... Tada Elie gubi i ono malo smisla i volje što ga je držalo na životu...

Noć predstavlja strašan prijelaz u životu Elija Wiesela: od posvećenika do potpunog gubitka vjere u boga i ljude, proživljavanja potpunog gubitka onoga što čovjeka čini čovjekom. Noć je pisana nakon rata na jidišu, te je prvobitni manuskript imao 900 stranica, koje su naknadno svedene na sadašnji oblik. Wiesel je kao i mnogi preživjeli na početku odbijao pričati o Holokaustu, ali je na nagovor svog izdavača i prijatelja Francoisa  Mauriaca odlučio svjedočiti.

Sama Noć je užasavajuća od početka do kraja, međutim, mee je posebno bez teksta ostavio svršetak, kad se Wiesel nakon više od godine dana pogleda u ogledalo...

Elie Wiesel je dobitnik Nobelove nagrade za mir 1986. godine. Za Noć  kaže: "Htjeo sam pokazati kraj, potpuni kraj svega. Sve je došlo svome kraju - čovjek, povijest, književnost, religija, Bog. Ništa nije preostalo. A opet, sve počinje sa noći ."

Sofijin izbor - William Styron

Sofijin izbor je knjiga koja me muči i od koje mi je mučno i koja je genijalno emotivna i iznimno teška. 

1948. godine američki maldić Stingo dolazi s Juga u New York i upoznaje jedinstven ljubavni par, genijalnog Nathana i prelijepu Sofiju, te malo po malo saznaje i shvaća razloge njihova ekscentričnog ponašanja i čudnovatog života. Nathan se predstavlja kao genijalni znanstvenik, dok je Sofija poljska izbjeglica koja je preživjela Holokaust.

Veličanstvena ljubavna priča je talac Nathanovog ludila i Sofijine tragične prošlosti, što čitatelj postepeno otkriva. Svako novo saznanje je bolnije od onog prethodnog, te se na samom kraju, u nizu kataklizmičkih događaja saznaje u čemu se sastojao Sofijin izbor: Sofija je deportirana u Auschwitz sa svojim sinom Janom i kćeri Evom. Pri lječničkom odabiru na ulasku u kamp, dežurni SS-ov liječnik pred Sofiju stavlja nemoguć izbor: može izabrati samo jedno dijete, i drugo poslati u smrt u plinske komore. Sofija izabire osmogodišnju kćer, koja umire tog dana, dok je sin smješten u dječji logor, ali mu se gubi svaki trag te ona nikad ne saznaje njegovu sudbinu. Sofija je razorena krivnjom i te zajedno sa Nathanom vrši samoubojstvo...

Styron tvrdi da je lik Sofije utemeljen na pričama o bugarskoj prelijepoj židovki i jednoj preživjeloj logorašici pred koju je postavljen nemoguć izbor...

Sofijin izbor je prekrasno pisana knjiga, u kojoj se dva ekstrema, strahota koju je Sofija preživjela, i Stingov humor i mladost, alterniraju i nadopunjuju jedan drugog. Zaljubila sam se u sva tri lika istoga časa kad sam ih upoznala, a polako otkrivanje strašne istine čini da mozak zablokira i pita se po milijuniti put kako je tako nešto bilo moguće.... 

Sam naslov knjige (kao i Kvaka 22) je ušao u kolokvijalni govor, kao simbol izbora između dvije stvari koje se jednako vole, ali koje s ne mogu imati istovremeno, te izbor jedne neizbježno vodi gubitku druge. 1982. godine je snimljen istoimeni film sa Meryl Streep, koja je dobila Oscara za tu ulogu. Film nisam pogledala ali je na upisan na moju listu must see movies...

This Way for the Gas, Ladies and Gentelmen - Tadeusz Borowski

Tadeusz Borowski je bio zatočen u koncentracijskom logoru Auschwitz, te je This Way for the Gas, Ladies and Gentelmen  zbirka priča o logoru, njegovo svjedočanstvo o onome što je ondje proživio.

Priče Tadeusza Borowskog su strašne, jer su prepričane iz perspektive nekoga kojemu su događaji kojima svjedoči nešto svakodnevno, skoro pa normalno. To je pojava koja je obilježila i roman Imre Kretesza, Čovjek bez sudbine. Autori se bore da bi ostali normalni tako što se prilagođavaju situaciji koja je potpuno abnormalna i van pameti, gdje su ekstremna patnja i nasilje rutina, a smrt skoro pa usputna pojava. Ono što je na mene ostavilo poseban dojam su naslov knjige i naslovi priče: naime, ˝This way ladies and gentlemen˝ je povik koji koristi jedan njemački oficir koji upućuje kolonu ljudi prema plinskim komorama, a da oni nisu svjesni onoga što ih čeka; Auschwitz, our home, je priča u obliku pisma koju Borowski piše svojoj dragoj, koja je također zatočena u ženskom kampu (te je poput njega uspjela preživjeti logor); The death of Schillinger opisuje kratku i neuspješnu pobunu ljudi upućenih u plinske komore. Nekoliko se puta spominje i mogućnost slobode, što će biti nakon Auschwitza, ako se to ikada dogodi, ali su te nade tako male i zatomljene. U svijetu pepela i smrti život ide svojim nenormalnim tokom, što Borowski bez puno moraliziranja bilježi. Također, odluke koje pojedinac donosi kako bi preživio su često na tuđu štetu, što na žrtvu također stavlja teret zločina i odgovornosti.
This Way for the Gas, Ladies and Gentelmen je spomenik ljudskoj okrutnosti i nečovječnosti, knjiga koju bi svatko trebao pročitati, kako se nebi nikad zaboravilo na što smo spremni, i kako se to nebi ponovilo...

Borowski je 1951., nakon uspostavljanja komunističke diktature u njegovoj zemlji, sa nepunih trideset godina izvršio samoubojstvo i ugušio se plinom, nekoliko dana nakon rođenja svoje prve i jedine kćeri. 

Čovjek bez sudbine - Imre Kertesz

Čovjek bez sudbine je autobiografsko djelo Imre Kertesza,  mađarskog židova, koji je preživio nacističke logore Auschwiz i Buchenwald. Kertesz je imao četrnaest godina kad je deportiran iz Budimpešte, te je lažući o svojim godinama pri dolasku u Auschwitz, za vrijeme selekcije, i ne znajući spasio život. Kerteszova priča je unikatno svjedočanstvo, priča dječaka, u knjizi nazvanog Georgi koji pri dolasku u logore smrti situaciju prihvaća kao normalnu i to mu ujedno spašava razum i pomaže da preživi. S obzirom da Kertesz ne zna gdje putuje u stočnom vagonu krcatom ljudi bez vode, manjak predznanja o sudbini koja ga čeka čini da opis cijele stvari zvuči kao opis običnog izleta, što šokira još više. Strahotno je prihvaćanje realnosti onakve kakva jest, kao pri dolasku u Auschwitz, te traženja smisla u događajima kako bi se održao neki privid normalnosti. Nenormalno prihvaćanje nenormalne situacije Kerteszovu knjigu čini genijalnom koliko i teškom, te radi te singularnosti ona zaslužuje hitno drugo čitanje.  Moram priznati da me čak me bilo strah dali sam neke stvari dobro shvatila. 

Apsolutno nezaobilazna literatura! Kad bi knjige poput ove (a ima ih još jako, jako mnogo, od Prima Levija, Erich Maria Remarquea, pa čak i do fikcije Karl Maya, da nabrojim prve kojih sam se sjetila) pročitao sa razumjevanjem apsolutno svaki stanovnik naše planete, i kad bi upotrijebio svu svoju empatiju i maštu da si predoči događaje, destrukciju, bol ili više vrijednosti, poštenje, suosjećajnost, svijet bi sigurno postao ljepše mjesto...

Imre Kertesz je 2002. godine za roman Čovjek bez sudbine dobio Nobelovu nagradu.

Kuća lutaka - Ka-Tzetnik 135633

Kuća lutaka je knjiga Yehiel De-Nura, koji se dugi niz godina skrivao pod pseudonimom Ka-Tzetnik 135633. Riječ je o doživljajima mlade židovske djevojke, koja biva deportirana iz geta u logor rada i radosti, gdje ju zadesi sudbina da bude dodijeljena odijelu radosti, u kojem se zatvorenice prisiljene ispunjavati seksualne želje nacisitčkih vojnika. Ima nekoliko teorija čiji su to doživljaji, te se pretpostavlja da su to doživljaji kojima je svjedočila Ka-Tzetnikova mlađa sestra.

Sam pseudonim, Ka-Tzetnik, ima dublje značenje, te dolazi od kratice KZ (ka-zet) od njemačke rijeci Konzentrazionslager - Koncentracioni logor, dok je broj 135633 broj koji je Yehiel De-Nuru dodijeljen u logoru. Yehiel De-Nur je kao svjedok sudjelovao u suđenju Adolfu Eichmannu, te se na suđenju onesvjestio nakon opisa logora smrti Auschwitza kao "planete pepela". Kasnije je objasnio sto mu se u tom trenu dogodilo: "Uplašio sam se samog sebe...Ja sam u stanju uraditi što je on uradio... Ja sam kao on."

Kuća lutaka je iznimno teška priča, o beznađu i o sustavnom uništavanju svake ljudskosti u žrtvama, ali i u vladajućoj kasti, te je nevjerojatno vizualizirati i zamisliti doba i okolinu u kojoj se odvija. Priča plovi kroz tjeskobu koja prati svakog lika, i dovodi do klimaksa u krajnjim dogadajima, jer nema spasenja i nema sretnog kraja ni za koga. Kao  ostale knjige koje svjedoce o Holokaustu, ostavlja gorak okus i puno pitanja na koja se ne nalazi odgovor: kako se to moglo dogoditi? Tko je to dopustio? Sto je to sa nama ljudima...

Zar je to čovjek - Primo Levi

Prima Levija namjeravam čitati već duže vrijeme, te sam konačno smogla snage da pročitam njegovo svjedočanstvo o godini koju je proveo u Auschwitzu. Auschwitz je bio logor smrti, mjesto gdje su se iz cijele okupirane Europe slali kontingenti ljudi kako bi bili pogumljeni u plinskim komorama i zatim kremirani, kako bi doslovno bili eliminirani s lica zemlje. Oni koji nisu smaknuti odmah nakon dolaska, prežiljavali su u katastrofalnim uvjetima potpuno poniženi. Od tuda i naziv Levijevog svjedočanstva, Zar je to čovjek.

Primo Levi je ponajprije humanist, a zatim pjesnik. Njegova vječna briga tokom robovanja u koncentracijskom logoru,je gubljenje ljudskosti. U logoru zatvorenici trpe svakodnevne patnje, neprekidnu prijetnju smrću, izglađivanje, premorenost od ropskog rada, te sve to utječe na čovjeka i u njemu budi želju za preživljavanjem. Međutim, bestijalnost takvih uvjeta vode čovjeka na gubitak samoga sebe; Levi se želi razlikovati od čuvara i očajnički pokušava održati se razumnim i humanim.

Levi je logor preživio slučajem, jer je radi bolesti izbjegao marš smrti iz Aushwitza prema zapadu, na koji su natjerani ostali logoraši. Opis zadnjih deset dana, kad su nacisti napustili logor a logoraši čekaju dolazak oslobodioca, Levi kaže da su preživjeli ˝van vremena˝.

Primo Levi je proveo godine pripovjedajući po školama o svojem iskustvu u logoru, te je upotrijebio svoju moć pripovjedanja kako bi prenjeo novim generacijama stravične događaje kojima je bio svjedok. Poruka ove knjige, i ostalih svjedočanstava poput ovoga je: ne zaboravite! Ne zaboravite, jer zaborav omogućuje da se zločini ponove! 

Težina zločina, ideja o fizičkom uništenju čitavih naroda, onih koji su drugačiji, je toliko kolosalna, stravična i neshvatljiva, da je običnom čovjeku teško povjerovati da se to doista zbilo. Da se planiralo, analiziralo, računalo kako to efikasno izvesti. Dimenzije anihilacije su beskonačne, a izgubljenost koja se osjeća pred tim činom postaje materijalna.
Levijevo svjedočanstvo, kao i nebrojena druga, imaju misiju: opominjati nas opet i iznova što smo u stanju učiniti, i alarmirati nas kako se ideje ne bi otele kontroli i dovele do takvih događaja.