John Constantine Hellblazer

Dugo nisam o stripovima, a ponosni sam vlasnik srednje velike kolekcije svega i svačega, pa bi nastavila opisivati remek djela koja čine my precious... John Constantine aka Hellblazer je jedna od mojih studentskih ljubavi, s kojom me upoznao mlađi brat. Nije to bila ljubav na prvi pogled, i nije mi bilo jasno u čemu je trik, ali me malo po malo Hellblazer navukao. NAVUKAO. Priča o oronulom alkoholičaru srednjih godina koji je zeznuo skoro sve (i svih) ne zvuči famozno, međutim kad se zna da je John lik koji se bavi svakom mogućom natprirodnom pojavom, da mu u krvi kola krv demona koju je dobio jednom (ne)zgodom, da opetovano spašava svijet od uništenja, da je kompa sa svakakvim sumnjivim likovima natprirodnog karaktera...Kakav džek!! Ofucani detektiv okultnog je totalni kick-ass, kolikogod se na prvi pogled činio nikakvim i bezveznim.

Constantine nije romantik u kojeg se žene zaljubljuju poput Dylana Doga ili Corta Maltesea, on je zeznuti bjednik dobre spike, uberkul lik u sivom mantilu koji zna svaki trik nužan za zemaljsko spasenje...

Constantine je veličanstven spoj horora, okultnog, povijesti, politike, religije i svakodnevnice, što izdaleka može podsjetiti na Dylana Doga, iako mu nije nimalo sličan i nema apsolutne veze s njim.

Serijal izlazi još od 1988. godine, te danas broji više od 300 epizoda, tako da zabava traje i traje. Autori su mnogi i vrhunski, tu bi spomenula poznatije kao što je Garth Ennis (genijalni Preacher), Jamie Delano (postapokaliptični Crossed) i neopisivi Neil Gaiman.

Epizode Hellblazera su aktualna kritika društva te vjerno reflektiraju period u kojem su pisane, tako da se susreću razne političke i socijalne teme, od Tačerizma osamdesetih do skorije borbe protiv terorizma.

Hellblazer je stekao konstantnu popularnost kroz desetljeća, te je uspio odmaknuti britanski horor od klasične viktorijanske zamagljene priče, i uvesti britanski lik među klasično američke ličnosti i junake.

Posjedujem desetak booka te sam ih unatrag desetak godina uzimala u Algoritmu u Zagrebu. One koje nemam namjeravam naručiti preko svetog Amazona. Constantine je složen strip, te čitatelju treba malo da uhvati o čemu je riječ, ali ljubiteljima žanra garantira maksimalnu napetost i zabavu. Ja svoje brojeve čitam, i čitam, i ponovo čitam... 

Normalno, imam svoje favorit epizode, i tu mogu drito navesti Black flowers, kad se otvore vrata carstva mrtvih, te Damnations flame, u kojoj Constantine putuje halucinantnom varijantom Amerike pješice s JFK-om, koji se cijelo vrijeme drži za propucanu glavu (uh, fascinira me Camelot i u ovoj dark verziji :)

 Constantine je postao lik pop kulture, ali imam loše iskustvo sa tim varijantama: naime, film sa Keanu Reevesom sam pogledala prvih 5 minuta i zatim ekspresno odustala i otišla po dozu stripa...

Enivej - Hellblazer rules skroz na skroz! Došao mi je gušt, idem ga čitati opet :)

Sofijin izbor - William Styron

Sofijin izbor je knjiga koja me muči i od koje mi je mučno i koja je genijalno emotivna i iznimno teška. 

1948. godine američki maldić Stingo dolazi s Juga u New York i upoznaje jedinstven ljubavni par, genijalnog Nathana i prelijepu Sofiju, te malo po malo saznaje i shvaća razloge njihova ekscentričnog ponašanja i čudnovatog života. Nathan se predstavlja kao genijalni znanstvenik, dok je Sofija poljska izbjeglica koja je preživjela Holokaust.

Veličanstvena ljubavna priča je talac Nathanovog ludila i Sofijine tragične prošlosti, što čitatelj postepeno otkriva. Svako novo saznanje je bolnije od onog prethodnog, te se na samom kraju, u nizu kataklizmičkih događaja saznaje u čemu se sastojao Sofijin izbor: Sofija je deportirana u Auschwitz sa svojim sinom Janom i kćeri Evom. Pri lječničkom odabiru na ulasku u kamp, dežurni SS-ov liječnik pred Sofiju stavlja nemoguć izbor: može izabrati samo jedno dijete, i drugo poslati u smrt u plinske komore. Sofija izabire osmogodišnju kćer, koja umire tog dana, dok je sin smješten u dječji logor, ali mu se gubi svaki trag te ona nikad ne saznaje njegovu sudbinu. Sofija je razorena krivnjom i te zajedno sa Nathanom vrši samoubojstvo...

Styron tvrdi da je lik Sofije utemeljen na pričama o bugarskoj prelijepoj židovki i jednoj preživjeloj logorašici pred koju je postavljen nemoguć izbor...

Sofijin izbor je prekrasno pisana knjiga, u kojoj se dva ekstrema, strahota koju je Sofija preživjela, i Stingov humor i mladost, alterniraju i nadopunjuju jedan drugog. Zaljubila sam se u sva tri lika istoga časa kad sam ih upoznala, a polako otkrivanje strašne istine čini da mozak zablokira i pita se po milijuniti put kako je tako nešto bilo moguće.... 

Sam naslov knjige (kao i Kvaka 22) je ušao u kolokvijalni govor, kao simbol izbora između dvije stvari koje se jednako vole, ali koje s ne mogu imati istovremeno, te izbor jedne neizbježno vodi gubitku druge. 1982. godine je snimljen istoimeni film sa Meryl Streep, koja je dobila Oscara za tu ulogu. Film nisam pogledala ali je na upisan na moju listu must see movies...

Tama u meni - Sally Green

Mogu slobodno reći da nisam ljubitelj priča vještičje tematike (kao ni zombija) ali se tu i tamo prepustim pa otkrijem i ponešto što mi se svidi. Tama u meni je klasična vještičja priča, tu se nalaze provjereni sastojci: obiteljska tragedija i izdaja, čaranje, dobro i zlo, te naravno, neizostavna ljubav života koja je, naravno, zabranjena. E sad, inače me sve to odbije jer je ta kombinacija recept za savršenu limunadu, što je u biti i ovdje slučaj, ali možda u malo manjoj mjeri pa sam to bezbolnije podnjela. A možda je i moja nevoljkost da čitam takvo štivo prihvatila jednostavnost ove priče pa mi je sve to bilo bezbolno... Mislim da se hard core ljubitelji vještičje tematike ovdje mogu razočarati, ali je možda taman krojena za manje zahtjvne čitatelje.

Seriju bi preporučila mlađahnoj publici kojoj bi se definitivno mogla jako dopasti, starija ekipa bi sigurno željela imati posla sa nečim slojevitijim i složenijem.

Nathan je sin crnog vještca i bijele vještice: otac je nestao a majka je izvršila samoubojstvo. Nathan je buntovan, izopčen i šikaniran, što ga može učiniti jako voljenim, ili poprilično antipatičnim. Meni je bio nekako u sredini te dvije krajnosti - malo ok, malo me nervirao... Pa eto, ne kažem da neću pročitati nastavke ali ću se te tematike kloniti na duže vrijeme. Čak i oko Harryja Pottera idem okolo naokolo, i ne privlači me nikako da ga se primim unatoč popularnosti.

Moram reći jednu bedastoću za kraj, ali koja se dogodila sigurno mnogo ljudi - neki put padnem na naslovnicu...i to je bio ovdje slučaj :) nije baš neki dubokoumni kriterij ali marketinški odjel izdavačke kuće je naprvio dobar posao...