John Constantine Hellblazer

Dugo nisam o stripovima, a ponosni sam vlasnik srednje velike kolekcije svega i svačega, pa bi nastavila opisivati remek djela koja čine my precious... John Constantine aka Hellblazer je jedna od mojih studentskih ljubavi, s kojom me upoznao mlađi brat. Nije to bila ljubav na prvi pogled, i nije mi bilo jasno u čemu je trik, ali me malo po malo Hellblazer navukao. NAVUKAO. Priča o oronulom alkoholičaru srednjih godina koji je zeznuo skoro sve (i svih) ne zvuči famozno, međutim kad se zna da je John lik koji se bavi svakom mogućom natprirodnom pojavom, da mu u krvi kola krv demona koju je dobio jednom (ne)zgodom, da opetovano spašava svijet od uništenja, da je kompa sa svakakvim sumnjivim likovima natprirodnog karaktera...Kakav džek!! Ofucani detektiv okultnog je totalni kick-ass, kolikogod se na prvi pogled činio nikakvim i bezveznim.

Constantine nije romantik u kojeg se žene zaljubljuju poput Dylana Doga ili Corta Maltesea, on je zeznuti bjednik dobre spike, uberkul lik u sivom mantilu koji zna svaki trik nužan za zemaljsko spasenje...

Constantine je veličanstven spoj horora, okultnog, povijesti, politike, religije i svakodnevnice, što izdaleka može podsjetiti na Dylana Doga, iako mu nije nimalo sličan i nema apsolutne veze s njim.

Serijal izlazi još od 1988. godine, te danas broji više od 300 epizoda, tako da zabava traje i traje. Autori su mnogi i vrhunski, tu bi spomenula poznatije kao što je Garth Ennis (genijalni Preacher), Jamie Delano (postapokaliptični Crossed) i neopisivi Neil Gaiman.

Epizode Hellblazera su aktualna kritika društva te vjerno reflektiraju period u kojem su pisane, tako da se susreću razne političke i socijalne teme, od Tačerizma osamdesetih do skorije borbe protiv terorizma.

Hellblazer je stekao konstantnu popularnost kroz desetljeća, te je uspio odmaknuti britanski horor od klasične viktorijanske zamagljene priče, i uvesti britanski lik među klasično američke ličnosti i junake.

Posjedujem desetak booka te sam ih unatrag desetak godina uzimala u Algoritmu u Zagrebu. One koje nemam namjeravam naručiti preko svetog Amazona. Constantine je složen strip, te čitatelju treba malo da uhvati o čemu je riječ, ali ljubiteljima žanra garantira maksimalnu napetost i zabavu. Ja svoje brojeve čitam, i čitam, i ponovo čitam... 

Normalno, imam svoje favorit epizode, i tu mogu drito navesti Black flowers, kad se otvore vrata carstva mrtvih, te Damnations flame, u kojoj Constantine putuje halucinantnom varijantom Amerike pješice s JFK-om, koji se cijelo vrijeme drži za propucanu glavu (uh, fascinira me Camelot i u ovoj dark verziji :)

 Constantine je postao lik pop kulture, ali imam loše iskustvo sa tim varijantama: naime, film sa Keanu Reevesom sam pogledala prvih 5 minuta i zatim ekspresno odustala i otišla po dozu stripa...

Enivej - Hellblazer rules skroz na skroz! Došao mi je gušt, idem ga čitati opet :)

Perzepolis - Marjane Satrapi

Perzepolis je autobiografski strip Marjane Satrapi, iranke koja je kao dijete doživila Iransku revoluciju i dolazak ajatolaha Homeinija na vlast, te dva puta otišla iz Irana u Europu, drugi put zauvijek. U jeku političkih previranja za vrijeme smjene šaha, Iranske revolucije i Iračko-Iranskog rata Marjane je djevojčica na pragu tinejdžerstva, čije je odrastanje obilježeno promjenama i nasiljem u njenoj zemlji. Iran se 1979. iz modernog prozapadnjačkog društva naglo i neočekivano mijenja u protuzapadnu radikalnu teokraciju, što živote običnih građana mijenja iz temelja. Od konstantnog maltretiranja sa strane Čuvara revolucije koji vode računa o moralu stanovništva, što se odnosi prvenstveno na vanjski izgled ljudi (žene se nesmiju šminkati, nositi nakit, traperice, veo mora biti dovoljno dug i pravilno nošen), zabranu bilo kakve vrste zabave (česte su racije po stanovima gdje se sumnja da je u tijeku neka zabava), pa do likvidacija političkih neistomišljenika, iranski režim uvodi zemlju i Marjane u stanje klaustrofobije i paranoje, te Marjanini roditelji odlučuju da ona ode iz zemlje na daljnje školovanje.

Perzepolis je iznimno emotivan i dirljiv strip, prozor u svijet djevojčice koja odrasta u mladu ženu dok se svijet oko nje ubrzano mijenja na gore. Osim uvida u iransko društvo, do 1979. potpuno moderno, toliko da ga se u velikoj mjeri može poistovjetiti sa našim, Perzepolis daje naslutiti što znači biti stranac u dalekoj zemlji. Osobni gubitak Marjane i njene obitelji je golem: režim je uhitio i smaknuo njenog strica Anuša pod izlikom da je ruski špijun, dok je tokom jednog iračkog bombardiranja stradala obitelj njene prijaeljice iz ulice. Crno-bijeli crtež koji izražajno pridonosi ozbiljnosti momenta izvrsno predočuje Marjanin život i njene emocije, te vrunski portretiha likove i događaje koje proživljavaju. 

Perzepolis će čitatelja naučiti mnogo o dalekoj zemlji o kojoj malo zna ali sigurno gaji neke predrasude, te će ga prenjeti u doba odrastanja i shvaćanja surovosti svijeta u kojem živimo. Čista je sreća što je Marjane Satrapi toliko nadarena da je svoj život uspjela pretočiti u vrhusnki strip Perzepolis. Apsolutno preporučujem svim fanovima dobrog stripa, pustute koju suzu uz Marjaninu poduku recentne povijesti jedne nama tako bliske a tako daleke zemlje.

Broj dvjesto - Dylan Dog

Dylan Dog je moja dugogodišnja ljubav, strip mladosti kojem se periodički vraćam sa dozom sjete i nostalgije. Romantični Dylan, istraživač nočnih mora, je zasigurno jedan od fikcijskih ljubimaca ženske publike, kao i romantičara zaljubljenih u horor i fantasy. Kultni strip obiluje legendarnim detaljima, poput Dylanovog usklika "Judo plesaču!", upotrebe petog i pol čula, njegovog zakletog anti-alkoholizma, i vječnog prisutstva osebujnog Groucha koji je nepresušan izvor suludih viceva.

Broj dvjesto je jubilarno izdanje, uz Dok vas smrt ne rastavi jedini DYD u boji, koji se ne bavi nadnaravnim demonima već demonima koji su formirali Dylana, njegovo zanimanje i život onakvima kakve ih poznajemo.
Broj dvjesto u talijanskom izdanju (Il numero duecento) je jedan od prvih DYD s kojima sam se susrela, te sam obrnutim redom gradila moja saznanja o njemu. Broj dvjesto je tužan broj: tu se rasčlanjuje tragična obiteljska priča inspektora Blocha, koji je izgubio sina ovisnika. Sina, koji je očajnički želio očevu ljubav, koju je po njegovom mišljenju potpuno preuzeo Dylan. Saznajemo i otkud Dylanu

Groucho, te kako je počeo i prestao da pije,otkud mu famozna opravica koja se sastoji od crnog sakoa, crvene košulje i jeans pantalona, od kud mu legendarna maketa galije koju nikako da završi graditi, otkud mu bijela VW Buba... Uglavnom, gotovo sve zanimljivo o Dylanu tu biva objašnjeno!

Broj dvjesto je jedan od onih emotivnih brojeva, koji egzistira na enormnom gubitku i ljubavi, i definitivno je jedan od brojeva koji se ne zaboravljaju. Tu bih mogla ubrojati još neke epizode, kao što su Dugački pozdrav, Dok vas smrt ne rastavi... Naravno, ima čitav niz neponovljivih epizoda, koje bi mogla pročitati sto puta a da mi ne dosade, poput Skener, Mala smrt, Nojev let, Alfa i omega, Igra sa smrću, Konjanici vremena, Ponor, Granica, Tri puta nula i još mnoge druge...
DYD je strip idealan za sanjare svih uzrasta, koje se može shvatiti neobavezno ali i jako ozbiljno. Odlična je stvar što i dalje izlazi, pa se zagriženi fanovi mogu radovati redovnom osvježenju, dok se oportunisti imaju prilike kad god žele prepustiti čudnovatim zgodama našeg zgodnog detektiva noćnih mora :)

 

Crveni alarm - Tomaž Lavrič

Sa radom Tomaža Lavriča sam se susrela prvi put u Q stripu, gdje je redovito izdavana njegova Diareja. Onda sam naletjela na Crveni alarm, koji me totalno oduševio. Priča o panku koji se rađa i živi u posljednjem deceniju života Jugosalvije, i zatim o snalaženju aktera u postkomunističkom društvu je poznata priča, priča nekoga od nas. 

Ljubljana, kao najprogresivniji glavni grad u bivšoj državi, postaje koljevka za rađanje alternativne scene, i tu nastaju prve pank grupe i ekipe. Mladenački bunt, savršeno ukalupljen u nešto do tad nikad viđeno, odlično se kanalizira kroz pank i njegovu supkulturu. Ono što je potpuno suludo je ta anarho-komunistička kombinacija, nešto što nije postojalo nigdje na svijetu! No, vremena se mijenjaju, ljudi odrastaju i neki počinju loviti neke druge vrijednosti u životu.

Crveni alarm je poluautobiografska priča, priča gradskog klinca koji se nosi kako umije i zna sa mladenačkim problemima, ljubavi, novačenjem u JNA. Mladić odrasta, te se opet snalazi najbolje što može sa onime što mu je život donio. Zanimljivo je kuda je koga od likova život odnio - bivši pankeri su postali lovaši, narkomani, nacionalisti, ili još uvijek ostali ono što su bili - iskreni panksi!

Rdeči alarm je strip koji se čita s guštom, pogotovo ako ste ikad iskusili nešto što je u njemu ispričano! 

Laika - Nick Abadzis

Pročitala sam mnogu stripova, i volim jako različite stilove i teme. Zato moram odlučno ustvrditi da je Laika moj apsolutni favorit. Puno me stripova  opčinilo, ima onih u kojima bi unedogled proučavala jednu sliku, koja bi svaki put budila snažne emocije, i te znam i dan danas na pamet. Laika je strip koji me natjerao da plačem od početka do kraja, i to svaki put kad bi ga iznova išla čitati.

Laika je poznati povijesni lik, jedan od prvih pasa u svemiru, točnije prvo živo biće u koje je napravilo potpunu orbitu oko Zemje 1957. godine u satelitu Sputnik 2. Pedesete su godine svemirske utrke i Hladnoga rata, kad se Amerika i SSSR sučeljavaju u svemirskim postignućima, te čine velike napore kako bi pretekli jedan drugoga. Jedan od prvih koraka osvajanja svemirskih prostranstva je slanje živog bića u orbitu. Testne životinje u SSSR-u su bile uglavnom psi lutalice, uhvaćeni na ulicama Moskve i specijalno trenirani i obučeni za svemirsku utrku. I na takav način započinje priča naše Laike, psa koji je napušten na moskovskim ulicama, te je igrom slučaja završio kao perjanica i ponos sovjetskih svemirskih postignuća. Velika želja sovjeta da preteknu amerikance, dovela je i do prijelomnog detalja priče: Sputnik 2 nije bio 

stvoren da se vrati na Zemlju, inžinjeri koji su radili na projektu nisu imali dovoljno vremena da osmisle sustav koji bi omogućio povratak, te je na taj način Laiki unaprijed potpisana smrtna presuda.

Nick Abadzis majstorski dočarava duh vremena, strah koji unosi sovjetska diktatura i velebnost samog svemirskog programa.

Likovi su životopisni i teško se nose sa svojim životnim pričama i situacijom u kojoj su se našli. Tu su glavni inžinjer Korolev, čovjek koji je preživio internaciju u sibirskom gulagu, i čija će ambicija i želja da zboravi svoju prošlost ostvariti ciljeve svemirskog programa; zatim emotivni inžinjer Gazenko iz Instituta Zrakoplovne Medicine; dog handlerica Yelena, zadužena za dobrobit svemirsih psića i mnogi drugi. Lansiranje se vrši 3. studenog 1957. sa lansirnog kompleksa u Tyura Tamu, i cijeli svijet ima pogled uperen u nebo kako bi vidio prolazak Sputnika.
1998. godine je inžinjer Gazenko ustvrdio: ˝Rad sa životinjama je izvor patnje za ljude. Ponašamo se prema njima kao da su bebe koje ne mogu govoriti. Kako vrijeme prolazi, meni je sve više žao. Nismo to trebali učiniti. Nismo naučili dovoljno od te misije da bi smrt psa bila opravdana˝.
Za više informacija o nasttajanju stripa i o njegovom autoru posjetite http://www.nickabadzis.com/laika/

Pride of Baghdad - Brian K. Vaughan & Niko Henrichon

Pride of Baghdad je strip inspiriran istinitom tragičnom događaju koji se desio prilikom Američke invazije na Irak. 2003. godine, prilikom jednog bombardiranja, iz bagdadskog zološkog vrta pobjegne čopor lavova, koji se bore za život na razorenim bagdadskim ulicama. Lavovi su cijeli život proveli u zatočeništvu, i neznaju što ih očekuje iza zoloških zidina. A očekuje ih samo razaranje onoga što je nekad bio prijestolnica kulture i velebni grad. Čopor je malen i šarolik, tu se nalaze mladunac Ali, njegova majka Noor, mužjak Zill i stara lavica Safa. Tokom svoje kratke slobode susreću  još životinja koje jerat zatekao: kornjaču, konje, medvjeda, bezubog zatočenog lava, a mladunac Ali sve to doživljava kao veliku avanturu. Na žalost, na kraju susreću onoga koji nema neprijatelja, a vlada svim ostalim vrstama - čovjeka.

Pride of Baghdad je dirljiva priča za koju od prve stranice znate da ne može lijepo završiti. Autori prikaziju neizmjernu devastaciju uzrokovanu ˝donošenjem˝ slobode, i postavljaju filozofsko svevremensko pitanje, što znači uistinu biti slobodan. Antropomorfni likovi emotivno proživljavaju događaje, te je Pride of Baghdad ujedno priča o hrabrosti i altruizmu.

Omiljeni lik: mladunac Ali, koji dječje i nevino gleda na svijet